Svetkovina bl. Alojzija Stepinca proslavila se 10. veljače u Riječkoj nadbiskupiji svečano, ali i u skladu s važećim epidemiloškim mjerama. Stepinčevo na osobit način slave župe u kojima se čuvaju moći ovog hrvatskog blaženika i mučenika ili su bile mjesto u koje je budući svetac dolazio moliti poput župa Svete Ane na Gornjoj Vežici, Svetog Mihovila arkanđela u Jelenju, Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci i Trsatskog svetišta.

Riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ane na Gornjoj Vežici, kojoj je bl. Stepinac suzaštitnik, i pod misom blagoslovio fresku Uzašašće Gospodnje koja se nalazi iza glavnog oltara. Misno slavlje moglo se pratiti u izravnom prijenosu na facebook stranici Riječke nadbiskupije za sve one koji, zbog epidemioloških mjera, nisu mogli biti u crkvi. Također, riječki nadbiskup koadjutor nakon euharistijskog slavlja blagoslovio je ispovjedaonicu i novouređenu župnu dvoranu.

U nadahnutoj propovijedi osvrnuo se na pročitani evanđeoski ulomak (Iv 7, 40-53) kazavši da je prikladan za promišljanje o bl. Stepincu. U drami koja se odvijala u Jeruzalemu oko Isusa možemo prepoznati dramu koja se odvijala i odvija oko bl. Alojzija. Izdvojio je tri riječi koje dobro oslikavaju bl. Stepinca i njegov „slučaj“: „kontroverzan“, hrabar i dosljedan.

„Za bl. Alojzija Stepinca se često kaže da je bio ‘kontroverzan’. Bio je to za života, osobito u vremenu sudskog progona i osude. Iako je povijest o svemu rekla svoj sud, nažalost bl. Alojzije i danas ostaje „kontroverzan“. To je vidljivo iz svega ono što se o njemu govori i piše, pa i raspravlja na najvišim, crkvenim, znanstvenim, pa čak i političkim razinama. Ne želim ulaziti u razloge. Ima ih više i vjerojatno su danas, kao i u vrijeme njegove osude, manje pravne, a više političke naravi. Iako nas to zbunjuje, to, zapravo, nije ništa neobično. To je sudbina svetaca. To je bila sudbina Isusa Krista, kako nam to svjedoči evanđelje koje smo danas čuli. Bl. Alojzije Stepinac se svojom ‘kontroverznošću’ jednostavno uklapa u profil sveca.“

Ne trebamo se bojati „kontroverznosti“ bl. Alojzija, nego njegovu „kontroverznost“, koja je „kontroverznost“ proroka i svetaca, dapače samog Isusa Krista, trebamo shvatiti kao pouku i poticaj da i mi budemo „kontroverzni“, ne odustajući od zalaganja za istinu u ljubavi za svakog čovjeka, osobito one koji su odbačeni, za jedinstvo Kristove Crkve i predlažući evanđelje koje nam povjereno da ga navješćujemo i riječima i životom, rekao je mons. Uzinić.

Govoreći o drugoj izdvojenoj riječi – ‘hrabar’ – riječki nadbiskup koadjutor je kazao da u raspravi oko Isusa i njegovog identiteta koja se odvijala na ulicama Jeruzalema i u sinedrijskim raspravama, odskače Nikodemov primjer. Iako ne prihvaća Isusa, Nikodem se hrabro zauzima za Isusovo temeljno pravo – pravo na obranu. Postaje glas za Isusa koji u toj skupini ljudi nije imao pravo glasa. U ovom hrabrom čovjeku možemo prepoznati hrabrost kojom se bl. Stepinac na različite načine zalagao za ugrožene i obespravljene od totalitarnih sustava svoga vremena, rekao je propovjednik. „Izdvajam nekoliko rečenica njegovog branitelja po službenoj dužnosti dr. Iva Politea, koji je i sam pokazao veliku hrabrost pretvorivši se u njegovog Nikodema i za to platio veliku cijenu, a koje najbolje pokazuju tu hrabrost: ‘Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i – da se poslužim riječima druga predsjednika suda – držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao – bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga, tko je na okupiranom području – ne izvan ovoga! – neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome, koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih!“ Ovo nam je poziv da i mi budemo hrabri Nikodemi u zaštiti obespravljenih svoga vremena, dajući hrabro svoj glas svima onima koji nemaju glasa, kako bi oni sutra, ako ne na ovom svijetu onda pred Bogom, mogli nama dati svoj glas.“

Kao treću izdvojenu riječ mons Uzinić je istaknuo ‘dosljednost’. Riječ je o „svjetini“, kako obične ljude koji su slijedili Isusa nazivaju farizeji, i to su vojnici. Nažalost, uskoro će se to promijeniti jer nisu bili dosljedni. „Bl. Alojzije Stepinac se i sam susretao s nedosljednim ljudima. On sam nije bio takav. Bio je dosljedan. Prihvaćajući i priznajući legitimitet pojedinih vlasti, on ustrajno ne prihvaća režime i ideologije koje ih nadahnjuju. Protiv njih se borio onim sredstvima koje je kao nadbiskup imao na raspolaganju, osuđujući odlučno ‘rasne zakone’, kao i kasniju likvidaciju ‘klasnih neprijatelja’.“

Stepinac nije govorio samo drugima, nego i nama u Crkvi. Jasno je upozoravao na probleme koje je uočavao i zalagao se za to da Crkva bude bolje organizirana i bolje odgovori svom poslanju i potrebama ljudi. Osobito je važna njegova karitativna aktivnost. U svojim je propovijedima često propitivao vjerničku savjest, potičući u hrvatskom narodu buđenje mlake i slabe vjere, ali i oštro prokazujući i osuđujući neke pojave, koje su i danas aktualne, poput ‘bijele kuge’. Nažalost, i danas, šezdeset godina nakon njegove smrti, ovaj problem je aktualan, upozorio je mons. Uzinić.

„Njegov primjer dosljednosti je i nama poziv na kršćansku dosljednost. Da ne govorimo jedno, a živimo drugo. Da budemo dosljedni bilo da je riječ o našoj uključenosti u Crkvu u čije poslanje svatko od nas treba biti uključen, bilo da je riječ o doprinosu koji smo kao kršćani dužni davati političkoj zajednici i društvu u kojemu živimo. Nije to lako. Za dosljednost je potrebna hrabrost biti kontroverzni.“

Zaključujući propovijed potaknuo je vjernike na nasljedovanje bl. Stepinca kako bi po njegovom uzoru mogli biti i ostati kršćanski dosljedni, pa i po cijenu da poput njega postanemo kontroverzni svima onima koji Krista, a s Kristom i bl. Alojzija, žele prekrojiti po svojim mjerilima i prilagoditi svojim interesima.

Župnik Župe sv. Ane, vlč. Michele Cittadino zahvalio je mons. Uziniću na pohodu. Freska „Uzašašće Gospodinovo“ najveća je u Hrvatskoj. Autor je španjolski svećenik Pablo Rubio koji je protekle dvije godine dolazio u Rijeku i besplatno radio na ovom djelu, rekao je vl. Cittadino. Dodao je da je riječ o replici prve ikone o sv. Ani iz 6. stoljeća pronađenoj u Južnoj Africi, a koja se čuva se u Varšavi. Prigodnu riječ ispred župne zajednice uputio je Josip Kurilić koji je riječkom nadbiskupu koadjutoru na dar uručio umanjenu repliku freske. Bio je i ovo privremeni oproštaj vlč. Cittadina od ove riječke župe i njenih župljana. Zbog bolesti majke, uskoro odlazi u rodnu Kalabriju i tamo će ostati godinu dana.

Preuzeto sa: Riječka nadbiskupija