Sveti Josip Marija Tomasi - 24. ožujak
Kardinal Josip Marija Tomasi svojim je djelima bio jedan od davnih preteča liturgijske obnove, koja je doživjela svoju potvrdu i trijumf u naše dane na Drugom vatikanskom saboru. On je želio da se vratimo starim obredima Crkve, onoj jednostavnosti i svježini koja ih je resila na početku.Sveti Josip Marija Tomasi se rodio u plemićkoj obitelji u jednom zamku na južnoj obali Sicilije, koja je skroz-naskroz bila prožeta kršćanskim duhom. Rodio se 12. rujna 1649. u Licati. Njegova oca, vojvodu od Palme, narod je nazivao "svetim vojvodom".
On je utemeljio samostan benediktinki u koji uđoše njegove četiri sestre, a kasnije i njegova žena.Mali je Josip već od malena osjećao izvanrednu sklonost prema bogoslužju pa je na malom oltaru "služio misu". To je išlo tako daleko, a bio je južnjak pa ga kao takvoga valja i promatrati, da je molio oca da bi svaki dan smio nositi odijelo u boji liturgijskog ruha dotičnog dana. To je ipak bilo previše pa mu je pametni otac savjetovao neka jedino oblači čarape prema liturgijskoj boji dana.Josipova neobična sklonost prema bogoslužju rodila je u njemu živu želju da postane svećenik. I tako, kad se njegov otac počeo baviti mišlju da ga pošalje na kraljevski dvor u Madrid, petnaestogodišnji Josip Marija izrazi želju da stupi u red teatinaca, regularnih klerika, koji su tada u narodu bili veoma obljubljeni.
Oni su posvuda gradili sjajne crkve i razvijali sjaj svetog bogoslužja pa je Josip osjetio duhovnu srodnost s njima. Otac je pristao i Josip se odreče prava na baštinu. Učinio je to radosna srca, jer mu je ljubav bila drugdje, a ne u vremenitim stvarima.Stupivši u novicijat u kući "Ai Quattro Canti" u Palermu započe svoj redovnički život. Na putu do oltara morao je proći kroz mnoge kuće svoga reda. Bio je u Messini, Ferrari, Modeni, dok nije napokon u Rimu na sam Božić 1673. odslužio svoje prve tri mise. Od tada Rim više nije napuštao. Najveći dio života proveo je u samostanu Sv. Silvestra na Kvirinalu, u blizini današnje predsjedničke palače.U Rimu se sav posvetio istraživanju po raznim bogatim bibliotekama koje mu postadoše kao neki treći zavičaj. Proučavao je djela svetih Otaca i starokršćansku liturgiju. O tom je svom radu zapisao ovo: "Neka neki idu u Atenu, drugi neka slijede Platona, treći neka proučavaju Aristotela, moja je sklonost da duhom živim u Jeruzalemu te dan i noć razmatram nad Svetim pismom puštajući svjetovne znanosti po strani. Svoju hranu želim tražiti do nogu Kristovih i Njegovih apostola te cijeli svoj život pabirčiti po spisima svetih Otaca, koji su bili puni apostolskoga duha.
"Sveti Josip Marija Tomasi imao je sposobnosti za istraživački rad jer je bio i strpljiv i savjestan. Sam je rekao: "Strpljivost je korisnija od samoga kruha jer kruha trebamo samo dva put na dan, a strpljivosti sto put u jednom satu."Da bi što više i dublje ušao u smisao Svetog pisma, Tomasi je jedno vrijeme studirao kod židovskog rabina Mojzesa de Calvija te se u njegovoj školi veoma sprijateljio sa starim istočnim jezicima, osobito hebrejskim, na kojem je napisan Stari zavjet. Svojom upornošću, a još više dobrotom, pridobio je svog učitelja rabina za kršćansku vjeru.Tomasi je bio pravi učenjak, koji je izvrsno poznavao klasične jezike, latinski i grčki, i njima odlično vladao. Kao učenjak izišao je na glas objavljivanjem starih sakramentara, što ih je kraljica Kristina Švedska donijela sa sobom u Rim. Od godine 1709. do 1712. izdao je svoj veliki Uvod u teologiju svetih Otaca.
Tim je djelom svojim suvremenicima približio važne kršćanske izvore prvih stoljeća. Svim se silama trudio da u puku pobožnost stopi s liturgijom. On je davno prije II. vatikanskog sabora došao do uvjerenja da pobožnost puka valja hraniti Svetim pismom i spisima Svetih Otaca. Ta spoznaja nagnala ga je na posao pa je priredio razna djela za redovnice i svjetovnjake, koja su puna starih molitava, svetopisamskih tekstova, izreka svetih Otaca, dijelova iz raznih starih liturgija. Blaženu Djevicu Mariju u njezinu Magnificatu promatrao je kao uzor kako se moli, kako se slavi Bog. Ona je za njega "bila prva učiteljica koju susrećemo u Novom zavjetu, a koja je slavila Boga riječima iz Svetoga pisma".Izdao je i vrlo zanimljiv Psaltir, u kojem je iz psalama ispustio povijesne tekstove, a zadržao samo molitvene. Time nije htio osakatiti sveti tekst, već ga bar djelomično približiti onima koji su nesposobni da shvate cjelinu. Bio je neobično moderan u današnjem smislu riječi jer je želio da se u selima gdje nema svećenika ljudi skupljaju u nedjelju barem na pjevanje psalama, dakle, na službu riječi. Svojim je radom postao pionir liturgijske obnove i Papa ga je za njegove neprocjenjive zasluge godine 1712. imenovao kardinalom.
Tomasi nije bio nikakav karijerist ni slavohlepnik pa je kardinalski grimiz primio teška srca. Bio je velik učenjak i vrlo skroman i jednostavan čovjek koji nije težio za častima i slavom. Papi Klementu XI. nije preostalo drugo nego da mu zapovjedi pod poslušnošću da primi kardinalsku čast. Tomasi je u jednostavnosti srca kod svog kardinalskog imenovanja rekao ovo: "Što mi treba naslov uzoritost, kad ja ipak ostajem onaj stari kao i prije?!" On je sav živio samo za Boga i za liturgiju. Kad ga je uz upalu pluća zahvatila smrtna groznica, klicao je: "Dođite, dođite, jer je vrijeme da idemo na službu Božju!"Taj neobični sveti učenjak pretrpio je mnogo duševnih muka. Otkrio ih je u pismima svojoj najdražoj sestri Mariji Krucifiksi. Trpio je mnogo od melankolije, od skrupula, nemira i tjeskoba. Zato je jednom zapisao: "Ovaj je život više smrt nego život." No zbog toga nije padao u očaj, već se trudio "da iz ove zemlje smrti traži onu zemlju života".U svojim je nutarnjim sukobima tražio svjetlo i rješenje u Gospodinu. Njegovo je kardinalsko geslo bilo: "Moja nada počiva u Gospodinu." Ta ga nada nije prevarila. Sveto je preminuo 1. siječnja 1713., a papa Pio VII. proglasio ga je 16. rujna 1803. blaženim. Svetim ga je proglasio Ivan Pavao II. 12. listopada 1986.
