25 godina Radio Marije

Pripravite put Gospodinu

1.    Prepoznati svoga Gospodina - Izaija 1,2-9

Knjiga proroka Izaija donosi niz tekstova koje liturgija koristi u došašću i u božićnom vremenu kao navještaj dolaska Isusa Krista. Riječ je o tekstovima koji su nastali u različitim razdobljima i koji su u svojem vremenu imali drugačije značenje, no u Božjem naumu često dobivaju novo, mesijansko značenje, te se u njima prepoznaje dublji smisao. U ovom nizu promišljanja nad Knjigom proroka Izaije pratit ćemo prije svega prvih trideset i devet poglavlja ove knjige koja su većinom nastala u osmom stoljeću prije Krista, u vrijeme kad je prorok Izaija i djelovao.

Na samom početku knjige čitamo riječi: „Čujte, nebesa, poslušaj, zemljo, jer Gospodin govori: 'Sinove sam ti odgojio, podigao, al' se oni od mene odvrgoše. Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije'“ (Iz 1,2-3). Time je opisan stav Božjeg izabranog naroda u odnosu na Božje djelovanje. Bog samoga sebe vidi kao roditelja koji se brinuo o svome narodu, koji ga je odgojio i podigao. S druge je strane narod koji se udaljio od svoga Boga i napustio ga. Stoga Bog, kao na nekom sudištu, poziva kao svjedoke nebesa i zemlju. Kad su na drevnom Bliskom istoku spominjali nebo i zemlju, koristili su to kao stilsku figuru kojom su opisivali cijeli svijet, cijeli svemir. Bog tako poziva za svjedoke sve stvorenje protiv naroda koji se iznevjerio.

Da bi izrekao kako bi bilo očekivano i normalno da ga narod sluša i da mu je odan, Bog se služi slikom magarca i vola, životinja koje su poznate po svojoj tvrdoglavosti i prevrtljivosti. Čak i ove životinje znaju tko ih hrani i prepoznaju svoga gospodara, dok Izrael ne prepoznaje svoga stvoritelja i Gospodina, niti razumije njegove riječi i njegovu volju. Upravo zbog toga, kasnija će kršćanska predaja u božićne jaslice smjestiti ove dvije životinje koje prepoznaju „jasle svoga gospodara“, to jest jasle u kojima će ležati maleni Isus.

Izaija u nastavku detaljnije opisuje grijehe naroda: „Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla, roda zlikovačkog, pokvarenih sinova! Gospodina ostaviše, prezreše Sveca Izraelova, njemu su okrenuli leđa“ (1,4). Njihov grijeh u prvom je redu okretanje leđa Bogu. Moramo imati na umu tadašnje običaje, kad se vladaru nisu nikada smjela okrenuti leđa, nego se i iz njegove prisutnosti odlazilo hodajući pognuto i unazad, što je bio bio znak poštovanja, poniznosti i podložnosti. Izrael je pak okrenuo leđa, što označava njegovu nepokornost, svojeglavost, nepoštovanje Boga i krajnju nezahvalnost prema nekomu tko je taj narod i stvorio i odgojio i štitio.

Zato Bog izriče strašne riječi: „Ta gdje da vas još udarim, odmetnici tvrdokorni? Sva je glava bolna, srce iznemoglo; od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane, ni očišćene, ni povijene, ni uljem ublažene“ (1,5-6). Izrael je, dakle, zbog svoje nevjere već sav izudaran i izranjen. To je slika oslabljenog naroda u vrijeme kad se oko njega skupljaju novi neprijatelji. Bog govori o opustjeloj zemlji, spaljenim gradovima, poharanim njivama, o pustoši goroj od one Sodomine (usp. 1,7). Kao što je nekoć Sodoma uništena zbog svojih grijeha, tako sada nevolja stiže Božji izabrani narod. To nije Božja kazna, nego izravna posljedica grijeha, posljedica života bez Boga, protivnoga Božjoj volji.

Jeruzalem je nazvan „kći sionska“, prema brdu na kojem se nalazio jeruzalemski hram, mjesto Božje blizine. Čak i ta „kći sionska ostade kao koliba u vinogradu, kao pojata u polju krastavaca, kao grad opsjednut“ (1,8). Iz ovoga možemo zaključiti da su ove riječi nastale u vrijeme opsade Jeruzalema, a nevolje koje su snašle narod trebale bi ga potaknuti na obraćenje.

Zato prorok i zaključuje ovaj odlomak riječima nade: „Da nam Gospodin nad vojskama ne ostavi Ostatak, bili bismo k'o Sodoma, Gomori slični“ (1,9). Gospodin je, dakle, ipak ostavio neku nadu, ostavio je Ostatak. To je izraz koji nalazimo kod više proroka, a označava ono malo vjernog naroda koji će ostati sačuvan od uništenja da bi se u njemu nastavilo Božje izabranje. Mi, kršćani, prepoznajemo sebe u ovom Ostatku. No smijemo to činiti samo ako doista prepoznajemo svoga Gospodara i njegove jasle. Drugim riječima, ako smo doista poslušni njegovoj riječi koja nas hrani, odgaja i čuva, smijemo se prepoznati kao sveti Ostatak i zalog nade.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


2.    Molitva i život - Izaija 1,10-20

U prvom poglavlju svoje knjige, prorok Izaija obraća se judejskim glavarima kao glavarima sodomskim, a narodu kao narodu gomorskom (usp. Iz 1,10), aludirajući tako na njihovu grešnost koja zaslužuje sudbinu Sodome i Gomore, te im prenosi Božje riječi: „Što će mi mnoštvo žrtava vaših“ (1,11). Gospodin navodi žrtve paljenice i pojedine vrste životinja koje su se prinosile za žrtvu u jeruzalemskom hramu. Zapravo, navodi one vrste životinja koje su prinosili bogatiji: volove, bikove, telad, janjce i jariće. Ne spominje golube i grlice koje su prinosili siromašniji ljudi. Očito su Božje riječi upućene onima koji si mogu priuštiti prinošenje skupljih žrtava. No, za Boga to ne znači ništa, pa im kaže: „Prestanite mi nositi ništave prinose“ (1,13). I ne samo da mu žrtve ne znače ništa, nego mu ni blagdani ne znače ništa, pa čak kaže da ne podnosi mlađake i subote, to jest dane koji su bili posebno posvećeni Bogu i bogoštovlju u svakom mjesecu i svakom tjednu, kad su se Židovi okupljali na molitvu i prinosili žrtve. Čak kaže da ove svetkovine iz sve duše mrzi i da ih ne može podnijeti (1,14).

Ove su riječi morale zvučati strašno jer je za svakoga vjernika u to doba bogoslužje u jeruzalemskom hramu bilo jedini način ostvarenja izravnog odnosa između njega i Boga. Ako žrtve više nisu imale nikakvo značenje za Boga, ostala je molitva. Uostalom, još je Salomon, kako čitamo u Drugoj Knjizi o kraljevima, prilikom posvete jeruzalemskoga hrama izgovorio ove riječi: „Usliši molitvu sluge svoga i naroda svojega izraelskog koju bude upravljao prema ovome mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa; usliši i oprosti“ (2Kr 8,30), a u nastavku dodaje: „Kad u zemlji zavlada glad, kuga, snijet i rđa i kad navale skakavci, gusjenice, kad neprijatelj ovoga naroda pritisne koja od njegovih vrata, ili kad bude kakva druga nevolja ili boleština, ako koji čovjek ili sav tvoj narod, Izrael, osjeti tjeskobu svoga srca pa upravi molitvu ili prošnju te raširi ruke prema ovom hramu, ti čuj s neba, s mjesta gdje prebivaš, i oprosti i postupi; vrati svakome čovjeku prema putu njegovu, jer ti poznaješ srce njegovo – ti jedini poznaješ srce sviju – da te se uvijek boje sve dane dokle žive na zemlji što je ti dade našim očevima“ (8,37-40).

Jasno je dakle da molitva ostaje kao jedina nada. Dovoljno je okrenuti se prema jeruzalemskom hramu, raširiti ruke i izreći svoju molitvu Bogu, a on će oprostiti i spasiti. No Izaija, kao odgovor na to očekivanje, donosi još strašnije Božje riječi: „Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam“ (Iz 1,15). Dakle, ne samo da žrtve više nemaju učinka, nego i molitva nije više uslišana. Bog odvraća oči od svojih molitelja. Drugim riječima, narod se nema više čemu nadati, ne može više očekivati sigurnost i spasenje od svoga Boga. Morale su ove riječi snažno odzvanjati u vrijeme nesigurnosti, kad su okolna kraljevstva pritiskala na Judeju i prijetila opsijedanjem pojedinih gradova i osobito Jeruzalema.

Bog, međutim, ne ostavlja narod samo s ovom presudom, nego objašnjava i razloge zašto je došlo do ovakva obrata i daje naputke što im je činiti. Zato u nastavku kaže: „Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite“ (1,15-17).

Uzrok je radora između Boga i njegova naroda grešnost naroda. Njihove su ruke u krvi ogrezle, pa zato nema smisla da ih uzdižu u molitvi. Bog im kaže: „Operite se, očistite.“ Molitva i prinošenje žrtava imali su snagu za oproštenje grijeha, no to nije dovoljno. Narod mora prestati činiti zlo i početi činiti dobro. Kad nabraja dobra djela, Bog osobiti naglasak stavlja na dobročinstva prema ugnjetenima, siročadi i udovicama. To su skupine u tadašnjem društvu koje su bile osobito nezaštićene i ovisile o pomoći drugih. Stoga je već i starozavjetni Mojsijev zakon brojnim propisima štitio siročad, udovice i strance. Ako to sada Bog naglašava, jasno je da glavari i narod nisu vršili ove Božje propise. Bog ih poziva da sada teže pravdi. U starozavjetnom načinu promišljanja, pravda nije u prvom redu jednakopravnost svih na način kako to zamišljamo mi na zapadu. Pravda je označavala uvjerenje da je pravedni Bog svega stvorio dovoljno za sve ljude, pa ako neki imaju više, a drugi manje, dužnost je onih koji imaju više da se pobrinu za one koji imaju manje. Prema takvoj pravdi valja težiti, prema pravdi koja znači odgovornost za ljude oko nas. Bog nam daje sredstva, darove i sposobnosti kojima možemo pomoći drugima. Grijeh je ako to ne činimo. Tada smo zakopali svoj talent u zemlju.

Gospodin zaključuje svoju riječ opisujući što će se dogoditi kad se ljudi obrate i počnu pomagati onima oko sebe: „Budu l' vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna“ (1,18). Promjena života donosi oproštenje, a ne prinošenje žrtava i molitve. Bog dodaje: „Htjednete l' me poslušati, uživat ćete plodove zemaljske“ (1,19). Prinosili su žrtve kako bi imali dobar urod, a Bog im kaže da nisu važne žrtve, nego poslušnost njemu.

Cijeli ovaj odlomak poziv je vjerniku da se ne pouzdaje u svoje vjerske prakse, da ne misli da će ga redovite molitve, pohađanje misa, pa i redovite ispovijedi spasiti. Sve to ima smisla samo ako odluči ozbiljno slušati Božju volju i doista promijeni svoj život. Kao kršćani, znamo da smo spašeni ne svojim djelovanjem, nego Božjom milošću, no Bog nam daje milost da bismo se mogli promijeniti. Pozvani smo surađivati s milošću i uvijek imati otvorene oči za potrebe ljudi oko nas.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


3.    Riječ i Svjetlo - Izaija 2,2-5

U drugom poglavlju Knjige proroka Izaije nalazi se tekst koji vrijedi čuti u cijelosti:

„Dogodit će se na kraju danâ:

 Gora doma Gospodnjega

 bit će postavljena vrh svih gora,

 uzvišena iznad svih bregova.

 K njoj će se stjecati svi narodi,

  nagrnut će mnoga plemena i reći:

 ‘Hajde, uziđimo na goru Gospodnju,

 pođimo u dom Boga Jakovljeva!

 On će nas naučiti svojim putovima,

 hodit ćemo stazama njegovim.

 Jer će iz Siona zakon doći,

 iz Jeruzalema riječ Gospodnja.’

  On će biti sudac narodima,

 mnogim će sudit’ plemenima,

 koji će mačeve prekovati u plugove,

 a koplja u srpove.

 Neće više narod dizat’ mača protiv naroda

 nit’ se više učit’ ratovanju.

  Hajde, dome Jakovljev,

 u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“ (Iz 2,2-5)

Ovo su riječi koje se, gotovo identične, nalaze i u četvrtom poglavlju Knjige proroka Miheja koji je bio Izaijin suvremenik. Kad Bog govori o kraju danâ, ovdje ne misli na kraj vremena, nego na kraj određenog razdoblja, i to na kraj razdoblja nesigurnosti, opasnosti od drugih naroda i ratnih prijetnji. Kad sve to prođe, „Gora doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova“ (2,2). Dom Gospodnji jest Božji hram u Jeruzalemu, a gora je gora Sion na kojoj je taj hram bio izgrađen. To je gora prema kojoj su vodili svi hodočasnički putovi Izraelaca, gora koju su opjevali psalmi što ih je narod pjevao dok se uspinjao prema Jeruzalemu i prema hramu. Ova gora zasigurno nije viša od drugih gora. Naprotiv, već je i obližnja Maslinska gora viša nekoliko stotina metara od gore Sion. Bog ovdje ne govori o tektonskim poremećajima koji bi uzdigli Sion iznad drugih gora. On ne govori o kvantitativnoj promjeni, nego o kvalitativnoj promjeni. Gora Sion postat će važnija od svih drugih gora i to ne samo u očima izraelskog naroda koji je tako često na drugim gorama tražio druge bogove i iznevjeravao se jedinomu pravomu Bogu. Gora Sion postat će važnija od svih drugih gora i u očima drugih naroda, onih koji izvorno nisu štovali Boga Izraelova i koji nisu prinosili žrtve u Jeruzalemu te se nisu uspinjali na goru Sion. Bog tako kaže: „K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: ‘Hajde, uziđimo na goru Gospodnju, pođimo u dom Boga Jakovljeva!’“ (2,2-3). Tako će sada i oni koji su prije bili pogani moći zajedno sa psalmistom klicati: „Obradovah se kad mi rekoše: ‘Hajdemo u dom Gospodnji!’ Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme“ (Ps 122,1-2).

Prema riječima koje nalazimo kod proroka Izaije, narodi se uspinju u Jeruzalem i dolaze u hram jer žele da ih Bog pouči svojim putovima, kako bi hodili njegovim stazama. Putovi i staze Gospodnje simboliziraju njegovu volju koja je sadržana u njegovim zakonima i u njegovoj riječi. Za Židove je u starini poslušnost Božjoj riječi i njegovim zakonima označavana upravo pojmom hodanja. Često u Starom zavjetu čitamo da je netko ispravno hodao pred Gospodinom ili da je hodao stazama Gospodnjim. To uvijek znači da je vršio njegove zapovijedi.

No, narodi neće dolaziti u Jeruzalem i na brdo Sion samo da bi čuli Božju riječ i da bi počeli živjeti u skladu s Božjom voljom. Ondje će naći i Boga koji će im biti sudac. Ozračje ovog odlomka nije prijeteće, pa ni ovaj sud ne treba razumjeti kao prijetnju, nego prije kao ostvarenje Božje volje koja znači mir. Zato se kaže: „Mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove“ (2,4). Kad prestanu ratne opasnosti i kad Bog uspostavi mir, ostvarit će se uvjeti za bolji život, za blagostanje. Božja riječ vidi mogućnost boljeg života već ovdje na zemlji, a taj bolji život u mnogočemu ovisi i o čovjeku, o ljudima, o njihovoj spremnosti da prihvate Božju volju. Pritom ne treba zaboraviti riječi iz prethodnoga Izaijina poglavlja. Vršenje Božje volje ne očituje se u prinošenju žrtava, u kultu, u molitvama, u javnom ispovijedanju vjere, nego u ispravnom životu, u vršenju pravednosti, u milosrđu, u ljubavi. Jednom kad mi, ljudi, počnemo živjeti Božju zapovijed o ljubavi koju Isus izdiže iznad svih drugih zapovijedi, bez obzira priznavali se javno kao vjernici ili ne, ovaj će svijet biti ljepše mjesto. Više negoli ustima ispovijedati i moliti, važnije je hoditi Božjim putovima. Tek tada moje priznanje da sam kršćanin ima značenje svjedočanstva, tek tada moja molitva nalazi svoje ostvarenje.

Na kraju je ovoga odlomka poziv: „Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“ (2,5). Nakon što je bila riječ o svim drugim narodima, sada se prorok obraća svome, izraelskom narodu koji je predstavljen kao dom Jakovljev. Ako Izraelci žele da svi drugi hode po Božjoj riječi, Izraelci prvi to moraju učiniti. Božja je riječ svjetlost koja rasvjetljuje putove i staze, kako to čitamo u Psalmu 119, ona je svjetlost koje rasvjetljuje nakane i misli srca, ona je svjetlost koja pred nama otvara nadu. Za nas kršćane, Božja je riječ i ona utjelovljena Riječ, onaj Bog od Boga i ono Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, Sin Božji, Isus Krist. Zagledajmo se u njega i njega slijedimo.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


4.    Samo Bog - Izaija 2,11-22

Kad govori o vremenu budućeg Gospodinova dolaska, Knjiga proroka Izaije, u drugom poglavlju, govori o oholom pogledu koji će biti skršen i o ljudskoj bahatosti koja će biti ponižena, te kaže: „Gospodin će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj“ (Iz 2,11). Prorok i dalje govori o trenutku u povijesti kad nestane neprijateljstava između Judejaca i okolnih naroda, kad bude uspostavljen mir. Tada će se dogoditi pravi preokret. Bog je prikazan kao onaj koji izlazi u boj protiv oholih, bahatih i svih koji se uzvisuju, da ih obori (usp. 2,12). To je Gospodin nad vojskama koji djeluje. To je Bog koji se bori na strani svoga naroda, ali ovdje osobito onaj koji se bori na strani poniženih, slabih, obespravljenih, zaboravljenih. To je ona slika Boga koju preuzima novozavjetna predaja, osobito u Marijinu Veliča, gdje Bog „rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1,51-53). Taj se preokret događa dolaskom Isusa Krista.

Kao one kojima se Bog protivi, prorok Izaija navodi simbole veličine i svjetovne slave. Tako spominje libanonske cedrove koji su bili osobito cijenjen građevinski materijal, ali i poznati po svojoj visini i čvrstoći te ih ni snažna oluja ne može slomiti. Spominje bašanske hrastove, stabla plodnoga i bogatoga područja istočno od Galilejskog jezera. Spominje gore uznosite i bregove uzdignute, kao mjesta na koja su ljudi gledali s osobitim divljenjem i pripisivali im božanske odlike. Spominje visoke tvrđe i tvrde zidine, kao simbol sigurnosti i zaštite. Konačno, spominje taršiške i raskošne brodove, što je bio naziv za brodove koji su mogli ploviti otvorenim morem, dalje od obale, sigurne i u olujama i visokim valovima. Sva ova snaga, sigurnost, moć, bogatstvo, plodnost nestat će onoga dana kad dođe Gospodin jer nisu utemeljeni na njemu. Zato prorok ponovo ističe: „Oholost ljudska skršit će se i bahatost ljudska poniziti. Gospodin će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj“ (Iz 2,17).

Samo Bog je dostojan uzvišenja, štovanja, slave i časti, on jedini i nitko drugi i ništa drugo. Svaka druga čast, slava, štovanje i uzvisivanje isprazno je. One koji se ipak uzvisuju, sve one bahate, prorok poziva da se sakriju u rupe, u pećine, jer je za njih Božje veličanstvo užas (usp. 2,19). Oni koji traže svoje uzvišenje, oni koji se bahate, na koncu ne mogu podnijeti nikoga tko bi bio iznad njih, pa ni Boga. Zato im je Božja slava užas. Oni više ne mogu podinijeti Božju riječ, ne mogu podnijeti njegovu ljubav, ne mogu podinijeti njegovo milosrđe, ne mogu podnijeti njegove zapovijedi. U svojim su očima, bolji, pametniji, razboritiji čak i od Boga.

Svaki put kad kažemo samima sebi da se neka evanđeoska riječ ne može u praksi živjeti, ubrajamo se među te bahate koji ne mogu podnijeti Boga i kojima je Božja slava užasna. Svaki put kad kažemo samima sebi da se ova ili ona zapovijed ne treba vršiti, ubrajamo se među one koji se uzvisuju iznad Boga.

Ipak, prorok ostavlja prostor za promjenu, za obraćenje. On kaže: „U dan onaj: bacit će svaki svoje srebro i zlatne kumire koje sebi načini da im se klanja, kad uteče u šupljine pećina i u raspukline stijena pred užasom Gospodnjim, pred sjajem veličanstva njegova, kad ustane da potrese zemlju“ (2,21).

Iz ovih se riječi može zaključiti kako prorok predviđa da će užas koji će bahati osjetiti, nevolje koje će ih snaći, potaknuti u njima obraćenje. Oni će se odreći svojih kumira, svojih idola, to jest svega onoga što im je važnije od Boga, od njegove riječi i od njegovih zapovijedi. Tada će postupno ono što im je bilo užas, postati sjaj njegova veličanstva. Otvorit će im se oči i vidjet će da je doista Bog onaj jedini koji treba biti uzvišen, kojega treba slaviti, kojemu se treba klanjati, kojega treba štovati.

Zato je cijeli odlomak zaključen riječima: „Čuvajte se, dakle, čovjeka koji ima samo jedan dah u nosnicama: jer što vrijedi?“ (2,22). Ovo je izreka koja sliči izrekama mudrosne književnosti, no ima pravu proročku snagu u sebi. Prorok upozorava svoje čitatelje da se klone samo ljudske pameti i ljudske mudrosti, da se ne oslanjaju samo na ono što se njima samima ili drugima čini dobro, razborito ili korisno. Jer sve to ništa ne vrijedi. Vrijedi samo Bog, njegova riječ i njegova volja.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


 

5.    Neodgovornost - Izaija 3,1-15

Na početku trećeg poglavlja Knjige proroka Izaije, prorok i dalje predstavlja Boga kao Gospodina nad vojskama, a to znači kao onoga koji se bori na strani svoga naroda, no već u nastavku toga istoga retka kaže da taj Gospodin „oduzima Jeruzalemu i Judeji svaku potporu, pomoć u kruhu i pomoć u vodi, junaka i ratnika, suca i proroka, vrača i starješinu, pedesetnika i odličnika, savjetnika i mudra gatara i onoga što se bavi čaranjem“ (Iz 3,1-3). Bog je donio tešku odluku koja je protivna svemu onome što bi on htio za svoj narod. Prorok još dodaje Božje riječi: „A za glavare postavljam im djecu, dajem deranima da njima vladaju“ (3,4).

U narodu, dakle, više nema nikoga tko bi mogao preuzeti vodeću ulogu, osobito nema suca, proroka, starješine, odličnika, ikoga mudra. Oni koji su nedorasli vladaju nad narodom. Zanimljivo je da prorok ovdje ne spominje kralja, pa se čini kao da govori o nekom razdoblju u kojem je kraljeva moć sasvim slaba, a drugi odličnici vladaju umjesto njega. Moguće je da prorok ovdje govori o razdoblju kralja Azarje, koji se još naziva i Uzija, koji je postao kralj kad je imao tek šesnaest godina. Kasnije je obolio od neke kožne bolesti koja ga je učinila obredno nečistim te je živio izvan Jeruzalema, a umjesto njega vladao je njegov sin Jotam. Čini se da bi to mogle biti povijesne okolnosti koje su mogle dovesti do nereda, bezvlašća i opće nesigurnosti. U takvom vremenu pravu vlast preuzimaju neodgovorni i nespremni pojedinci.

U općem neredu, prema prorokovim riječima, do izražaja dolaze najniže ljudske strasti: „Ljudi se glože jedan s drugim i svaki s bližnjim svojim; dijete nasrće na starca, prostak na odličnika“ (3,5). Čak i oni koji bi se mogli prihvatiti odgovornosti, to odbijaju, pa prorok opisuje: „Svatko brata hvata u očinskoj kući: ‘Ti imaš plašt, budi nam glavarom, uzmi u ruke ovo rasulo!’ A on će se, u dan onaj, braniti: ‘Neću da budem vidar, nema u mene ni kruha ni plašta: ne stavljajte me narodu za glavara’ (3,6-7). Čini se da prorok želi svratiti pozornost na nespremnost ljudi da preuzmu odgovornost, pa i onda kad imaju sve sposobnosti koje su im za to potrebne. Ukazuje na kukavičluk i neodlučnost zbog kojih ljudi ne preuzimaju dužnosti koje bi trebali preuzeti, pa zbog toga nekompetentni vladaju.

Ti, pak, nekompetentni, ne štete samo sebi, nego dovode i do propasti grada i cijele zemlje. Zato prorok nastavlja: „Jeruzalem se ruši i pada Judeja, jer im se jezik i djela Gospodinu protive te prkose pogledu slave njegove. Lice njihovo protiv njih svjedoči, razmeću se grijehom poput Sodome i ne kriju ga, jao njima, sami sebi propast spremaju“ (3,8-9). Sve je zaključeno mudrosnom izrekom: „Blago pravedniku, hranit će se plodom djela svojih! Jao opakome, zlo će mu biti, na nj će pasti djela ruku njegovih“ (3,10-11).

Na kraju se Bog izravno uključuje u raspravu i kaže: „Deran tlači narod moj i žene njime vladaju. O narode moj, vladaoci te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš“ (3,12). Ove riječi ne treba razumjeti kao izjavu da žene ne bi trebale vladati, nego kao osudu nekompetentnosti onoga koji si je prigrabio vlast, a dopušta da drugi njime upravljaju jer je on sâm za to nesposoban.

Cijeli ovaj odlomak valja shvatiti kao opomenu. Mi, vjernici, ne smijemo izbjegavati odgovornost. Ako nam je Gospodin dao određene darove i stvorio okolnosti u kojima te darove možemo iskoristiti, onda to nije samo mogućnost za nas, nego je i naša dužnost. Pozvani smo da u takvim okolnostima budemo odgovorni. Ako se ne prihvati odgovornosti onaj kojemu je Bog dao za to sposobnosti, prihvatit će se netko drugi koji za to nema ni sposobnosti, ni dara, pa ni Božjeg blagoslova.

Na koncu Gospodin preuzima odgovornost, te prorok opisuje kako Bog ustaje da se „popravda sa svojim narodom“, no on zapravo donosi pravdu svome narodu tako što započinje sud starješinama i glavarima naroda. To su oni koji nisu htjeli preuzeti odgovornost i oni koji su preuzeli odgovornost premda za to nisu bili ni pozvani ni osposobljeni. Njima Bog kaže: „Vinograd ste moj opustošili, u vašim je kućama što oteste siromahu. S kojim pravom narod moj tlačite i gazite lice siromaha?“ (3,14-15).

Vinograd je slika izabranog naroda koja će se na još snažniji način ponoviti u petom poglavlju Knjige proroka Izaije. Bog je vinogradar koji se brine o svom vinogradu i ustaje protiv onih koji taj vinograd žele izrabiti umjesto da ga čuvaju i njeguju. Bog koji ovdje ustaje u obranu svoga naroda ponovno je prikazan kao Gospodin nad vojskama (3,15).

Valja dobro promotriti svoje darove i svoje sposobnosti i ozbiljno se zapitati što s tim darovima trebam učiniti, kakvu korist mogu donijeti Božjem narodu, Crkvi? S druge strane, ako mi je ponuđena neka služba, neki posao, neko zaduženje za koje pred Bogom mogu iskreno reći da za to nisam sposoban i da za to nemam dara, takvo zaduženje valja otkloniti. To je prava odgovornost.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE  


6.    Oblak i oganj - Izaija 4,2-6

Na početku četvrtog poglavlja Knjige proroka Izaije prvi se put spominje pojam ‘izdanak’. Kaže se: „U onaj će dan izdanak Gospodnji biti na diku i na slavu, a plod zemlje na ponos i ures spašenima u Izraelu“ (Iz 4,2). Čini se kao da prorok govori o obrađivanju zemlje i navještaju dobra uroda. Taj plod zemlje bio bi razlog za ponos naroda koji će nakon svih nevolja naći svoj spas, možda spas od gladi, suše, skakavaca ili koje druge nevolje koja je mogla snaći zemljoradnike. Ipak, ovaj ‘izdanak’ nije običan izdanak. To je ‘izdanak Gospodnji’. Ovaj dodatak Božjega imena čini ga sasvim posebnim. On je očito u nekoj vezi sa spasenjem u Izraelu.

Osim toga, izdanak je povezan i s onima koji će ostati u Jeruzalemu, s onim ‘Ostatkom’ koji je Izaija već bio spomenuo na početku svoje knjige. Prorok ovdje kaže: „Koji ostanu na Sionu i prežive u Jeruzalemu, zvat će se »sveti« i bit će upisani da u Jeruzalemu žive“ (4,3). Ovaj Ostatak dobiva sada naziv ‘sveti’, što je kod Izraelaca označavalo izdvojenost za Boga. Oni su od svih drugih naroda izabrani i izdvojeni kako bi bili Božji svjedoci u ovome svijetu. Ova njihova izdvojenost očitovala se u vršenju Božjih zapovijedi, u bogoslužju, u obdržavanju obredne čistoće.

Kad se kaže da će taj ostatak preživjeti, ukazuje se na nevolje kroz koje će Jeruzalem morati proći, koje će dovesti njegove stanovnike u životnu opasnost. Kad prežive, bit će „upisani da u Jeruzalemu žive“. Biti upisan u knjigu nekoga grada ili neke zemlje, značilo je uživati posebnu zaštitu i posebne povlastice koje su mogli imati samo građani. Prorok vidi buduću sigurnost za Ostatak u Jeruzalemu.

U čemu će se sastojati ova sigurnost, zorno je pokazano u sljedećim recima: „Kad Gospod spere ljagu kćeri sionskih i obriše s Jeruzalema krv prolivenu dahom suda i dahom što spaljuje, sazdat će Jahve nad svom gorom sionskom i nad svima što ondje budu zborovali oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga“ (4,4-5). Najprije je spomenuta „ljaga kćeri sionskih“. Izraz ‘ljaga’ obično opisuje idole, pa će iz grada i iz zemlje biti uklonjeno štovanje drugih bogova, a Jeruzalem će kroz sud biti očišćen. Zapravo su nevolje koje će snaći narod viđene kao sredstvo čišćenja, kao svojevrsna katarza naroda. Tak kad grad prođe kroz ovo čišćenje, dogodit će se nešto novo i veliko nad gorom Sionom: Bog će ondje postaviti „oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga“ (4,5).

Ove slike podsjećaju na veliki izlazak Izraelaca iz Egipta. Nakon što je narod izišao iz Egipta, Knjiga Izlaska kaže: „Gospodin je išao pred njima, danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli. Tako su mogli putovati i danju i noću. I nije ispred naroda nestajao stup od oblaka danju ni stup od ognja noću“ (Izl 13,21-22).

Prorok Izaija bez sumnje želi podsjetiti na epopeju izlaska Izraelaca iz Egipta, na onaj događaj kad je Bog bio među njima na vidljiv, gotovo opipljiv način, kad ih je štitio od neprijatelja, kad im je davao manu i prepelice kao hranu, kad ih je pojio vodom iz pećine. Prorok predviđa novo vrijeme Božje bliskosti s njegovim narodom kao u drevna vremena. To će biti vrijeme sigurnosti i mira.

Na kraju Izaija donosi još i blistavo viđenje: „Jer, vrh svega Slava će biti zaklon i sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje“ (Iz 4,5-6).

‘Slava’ je još jedan izraz koji dolazi iz Knjige Izlaska, a opisuje Božju prisutnost. Kad je Mojsije u pustinji podno Sinaja izgradio Šator sastanka kao mjesto bogoslužja i prinošenja žrtava, Božja Slava ušla je u taj šator, da bi time bila naznačena njegova prisutnost i blizina, jer Bog je boravio u šatoru, među šatorima Izraelaca. Sada se ne govori više o nekom šatoru, nego će sama Slava Božja, njegova prisutnost, preuzeti ulogu Šatora sastanka. Ona će postati zaklon i sjenica, to jest šator. Slava će štititi narod od pripeke, od pljuska i od oluje, to jest od svih nevolja.

Sve to započinje s ‘izdankom’ za koji ovdje, na početku Knjige proroka Izaije, još nije jasno što ili koga predstavlja, no prorok će nam ubrzo pružiti više naznaka o njemu.

Za sada je jasno da će s njim započeti obnova Jeruzalema, proslava onih koji prežive nevolje i velika Božja blizina koja znači sigurnost.

Mi, kršćani, znamo već da u tom izdanku prepoznajemo Isusa Krista i da smo s njime i mi već proslavljeni i da u njemu već i mi prepoznajemo Božju blizinu, onu Slavu koja znači sigurnost. Ta nam se sigurnost i Božja blizina pruža u krštenju, u sakramentu pomirenja, u euharistiji, u svim sakramentima. Ti znakovi Božje prisutnosti i njegova djelovanja za nas su oblak od dima i stup od ognja.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


7.    Dragi i vinograd - Izaija 5,1-7

Peto poglavlje Knjige proroka Izaije započinje predivnom poezijom o vinogradu. Prorok je već u trećem poglavlju spomenuo opustošeni vinograd kao sliku svoga naroda, a sada donosi stihove: „Zapjevat ću svojemu dragome, pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu“ (Iz 5,1). Odlomak započinje riječima koje snažno podsjećaju na stihove Pjesme nad pjesmama. I ondje je riječ o jednome ‘dragome’ i ‘ljubljenom’. Ondje je riječ o ljubavi Zaručnice prema Zaručniku, a ovdje prorok pjeva pjesmu svome ‘dragome’ i to je pjesma njegova ‘ljubljenoga’. Prorok pjeva svome Bogu. On je dragi i ljubljeni. I pjeva mu pjesmu o njegovu vinogradu, to jest o njegovu narodu. Prorok se postavlja gotovo kao promatrač koji uočava ljubav Boga i njegova naroda, promatra je sa strane i o njoj piše stihove.

Dragi i ljubljeni Bog brine se o svome vinogradu: „Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu“ (5,1-2). Sve je učinio kako bi taj vinograd bio rodan: izabrao je dobar položaj gdje ga je zasadio, okopao ga je, oslobodio od kamenja koje bi ga moglo gušiti, izabrao je plemenitu lozu, čak je podigao i kulu kako bi ga mogao zaštiti i postavio tijesak kako bi sve bilo spremno za berbu. To je slika Boga koji je izabrao svoj narod koji prepoznaje kao plemeniti narod, izabrani, sveti, izdvojen od svih drugih. Bog je doveo taj narod u zemlju kojom teče med i mlijeko. U središtu toga naroda, u Jeruzalemu podignut je hram kao kula koja će ih štiti. Očekivao je plodove od svoga naroda, očekivao je njihova dobra djela. Pjesma kaže da je postavio tijesak kao mjesto gdje se trebaju donijeti plodovi vinograda. Taj tijesak mogu biti ljudi kojima je bilo potrebno milosrđe, oni koji su žeđali za pravdom, oni kojima je bila potrebna ljubav. A tijesak je ostao prazan. Uza sav Božji trud, plodovi obraćenja nisu se pojavili.

Tako pjesma koja započinje zanosno, poletno, ubrzo doživljava obrat: „Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu“ (5,2). Narod nije dao ono što je Bog od njega očekivao, pa zato prorok donosi Božje riječi: „Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ’ mene i vinograda mojega“ (5,3). Jeruzalemci i Judejci trebaju presuditi između Boga i njegova vinograda, a zapravo presuđuju sebi. O njima je ovdje riječ. Bog se i pita: „Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?“ (5,4). Bog koji je svemogući suočava se s vlastitom nemoći pred odbijanjem svoga naroda.

Mi ispovijedamo vjeru u svemogućega i neograničenog Boga, no katkad zaboravljamo da ga mi sami ograničavamo svojim odlukama i mi umanjujemo očitovanje njegove moći svojim postupcima ili svojim nedjelovanjem. Božja moć očituje se u našim plodovima. Svaki bi se vjernik trebao osjetiti kao dio ovoga vinograda i sjetiti se kako je Bog radio na njemu osobno. Koji je to brežuljak na koji ga je Bog doveo? Kako ga je izabrao i izdvojio od drugih? Kako ga je okopavao, kako se brinuo za njega? Što je bila kula koju je izgradio za zaštitu? Ali, i što su tijesci koji su pripremljeni za primanje mojih plodova?

Na kraju Bog donosi presudu svome vinogradu: „No sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek’ u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime“ (5,5-6). Posljedica nezahvalnosti naroda jest potpuna nezaštićenost, neprijateljski napadi, izgaženost, opustošenje, zapuštenost, napuštenost, smrt.

Da ne bi bilo zabune, prorok zaključuje: „Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja“ (5,7).

Da ne bi bilo zabune, Vinograd Gospodina nad vojskama možemo biti mi, taj izabrani nasad možeš biti i ti. Da se ne bi dogodio vapaj, da bi mi Gospodin bio doista dragi i ljubljeni, trebam donositi plodove.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


8. Svet, Svet, Svet  - Izaija 6,1-13

Prorok Izaija u šestom poglavlju svoje knjige opisuje svoj poziv koji je smješten u onu godinu kad je umro kralj Uzija, a to je otprilike 740. godina prije Krista. Izaija kaže: „Vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište“ (Iz 6,1). Izvješćuje nas, dakle, da se ovo viđenje dogodilo u Svetištu, to jest u Hramu koji je bio izgrađen na gori Sion u Jeruzalemu. Ovim viđenjem započinje duži odlomak koji završava pred kraj osmog poglavlja, gdje Izaija kaže: „Ja i djeca koju mi Gospodin dade Izraelu smo znak i znamenje od Gospodina nad vojskama što prebiva na gori sionskoj“ (8,18). Cijeli odlomak započinje slikom Gospodina koji se objavljuje na Sionu i završava slikom Gospodina koji prebiva na Sionu, a bavi se sudbinom Judeje koja je oslikana u prorokovu osobnom životu. Tako prorokov poziv dotiče njega osobno, ali ima značenje i za njegov narod.

U viđenju, Bog je opisan kao veličanstven. Hram, koji su promatrali kao veličanstvenu građevinu, ne može obuhvatiti Boga. Bog ga daleko nadilazi, jer već i skuti njegova plašta ispunjaju Svetište. Ovu Božju veličinu i njegovu transcedentnost, to jest uvjerenje da on nadilazi moći čovjekova razuma i njegovih osjetila, naglašavaju i čudesna bića koja Izaija vidi iznad ovoga prizora. To su serafi. Bića koja imaju po tri para krila: „Dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio“ (6,2). Serafi krilima zaklanjaju lice da bi izrekli svoje strahopoštovanje pred Bogom. Tu je i ono starozavjetno vjerovanje da se ne može Boga vidjeti i ostati na životu. Mojsije, u Knjizi Izlaska, zaklanja lice, jer se bojao u Boga gledati (usp. Izl 3,6). Božja je svetost tolika da zaslijepi svako stvorenje. Gotovo nepodnošljiva svetost! Serafi krilima zaklanjaju noge kao da bi htjeli sakriti svoju golotinju. Opet je to znak nedostojnosti stvorenja da stoji pred svetim Bogom. Krilima i lete jer je Bog iznad ljudskoga svijeta. To je Bog koji se čini dalekim i nedohvatljivim.

Serafi i kliču: „Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!“ (Iz 6,3). U hebrejskom poimanju svet je onaj koji je izdvojen iz svakodnevnoga, odvojen od ovozemaljskoga. Bog je triput svet jer je savršeno drugačiji od svega što možemo iskusiti. Pa opet, sva je zemlja puna njegove slave, a slava u hebrejskom razumijevanju označava Božju prisutnost. Tako u ovom izrazu što ga ponavljamo u svakoj svetoj misi, izgovaramo dvije međusobno nespojive stvari: Bog je izdvojen, udaljen, nedohvatljiv, drugačiji, nezamisliv, onostran, ali u isto vrijeme on je i prisutan po svoj zemlji.

Izaijina reakcija pred Bogom tipična je reakcija koju nalazimo i kod drugih biblijskih likova koji imaju priliku vidjeti ili susresti Boga. To je strah. Prorok kaže: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!“ Izaija je vidio ono što čovjek ne može vidjeti. Sâm Bog u Knjizi Izlaska, prije nego što će njegova Slava proći pred njim, kaže Mojsiju: „Moga lica ne možeš vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20). Eto, zato se i Izaija boji. Pred Božjom neizmjernom svetošću, on spoznaje svoju grešnost. Čovjek, u božanskom svjetlu, primjećuje svoju nesavršenost. Izaiju, međutim, Bog, po djelovanju jednog od serafa, čisti od njegovih grijeha (usp. Iz 6,6-7), a prorok čuje Božji glas: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“ (6,8). Jasno je da je ovdje riječ ne samo o pozivu, nego i o poslanju. Zapravo, ne postoji poziv koji u isto vrijeme ne bi bio i poslanje. Ničiji poziv nije njegovo privatno vlasništvo s kojim bi ta osoba mogla raspolagati po svojoj volji. Božji poziv uvijek ostaje Božji, a podrazumijeva i poslanje. Često, više negoli za samoga pozvanoga, poziv je za one kojima će on biti poslan.

Na Božje pitanje Izaija spremno odgovara: „Evo me, mene pošalji!“ (6,8). Iskustvo blizine uzvišenoga Boga i iskustvo oproštenja grijeha omogućavaju proroku da prihvati odgovornost poziva i poslanja. Zanimljivo da njegovo prihvaćanje nastupa prije nego što je čuo što će trebati učiniti i kome će biti poslan i što će trebati navijestiti. On prihvaća poziv jer je upoznao Boga velikoga i milosrdnoga. To mu je dovoljno i ne traži dodatnih objašnjenja ni dodatnih jamstava.

U nastavku se vidi da prorokov zadatak neće biti nimalo jednostavan. Bog mu kaže: „Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.' Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio“ (6,9-10). Strašne su to riječi: Izaija će morati pozivati na obraćenje, a narod ga neće htjeti slušati, pa se neće moći ni spasiti. Izaija stoga pita: „Dokle, o Gospode?“ (6,11), a Božji je odgovor još strašniji jer predviđa uništenje svega: „Dok gradovi ne opuste i ne ostanu bez žitelja, dok kuće ne budu bez ikoga živa, i zemlja ne postane pustoš, dok Gospodin daleko ne protjera ljude. Haranje veliko pogodit će zemlju, i ostane li u njoj još desetina, i ona će biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku“ (6,11-13). Drugim riječima, narod će, zbog svojih grijeha i zbog nespremnosti da se obrati, biti uništen i protjeran iz obećane zemlje. Bit će poput stabla posječena do panja.

Ipak, Bog ne ostavlja narod, pa tako ni proroka Izaiju bez nade. Zadnja je rečenica otvaranje prema budućnosti: „Panj će njihov biti sveto sjeme“ (6,13). Iz beživotnog panja nići će novi život, a taj će život biti 'svet', a to znači izdvojen, poseban, neizmjerno važan. O tom sjemenu, o tom izdanku, bit će govora u nastavku Knjige proroka Izaije.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


9. Osloniti se na Boga - Izaija 7,1-9

Događaji iz sedmoga poglavlja Knjige proroka Izaije smješteni su u vrijeme judejskoga kralja Ahaza, kad su kralj sjevernoga Izraela sa sjedištem u Samariji, čije je ime bilo Pekah, i aramejski kralj, koji se zvao Rason, započeli rat protiv Judeje. O tom ratu izvješćuje i Druga knjiga o Kraljevima pa govori o tome kako su ovi kraljevi opsjedali i sâm Jeruzalem, premda ga nisu mogli osvojiti, ali je judejski kralj izgubio vlast nad područjem Edoma, to jest jugoistočno od Mrtvoga mora. Ondje se, osim toga, kaže i da je tom prilikom judejski kralj Ahaz potražio pomoć od asirskoga kralja, oslanjajući se tako na novu veliku silu na Bliskom istoku.

U trenucima opsade Jeruzalema, Izaija čuje ove Božje riječi: „Iziđi pred Ahaza, ti i sin tvoj Šear Jašub, do nakraj vodovoda gornjeg ribnjaka na putu u Valjarevo polje. Reci mu: 'Pazi, smiri se, ne boj se, i nek' ti ne premire srce od ovih dvaju ugaraka zadimljenih od raspaljenog bijesa Rasona aramskog i sina Remalijina, jer Aram, Efrajim i sin Remalijin smisliše tvoju propast.' Pođimo, rekoše, na Judeju, uplašimo je i osvojimo da u njoj zakraljimo sina Tabelova“ (Iz 7,3-6).

Izaija, dakle, mora sa sobom povesti svoga sina Šear Jašuba. Nije to tek usputna opaska. Njegov sin nosi simbolično ime. Hebrejske riječi šear jašuv znače: „Ostatak će se vratiti.“ Misli se pritom na narod koji će se naći u progonstvu, ali ga Gospodin ondje neće zaboraviti. Bog uvijek promatra događaje iz perspektive vječnosti. Ahaz neće doživjeti ni izgon naroda, a kamoli njegov povratak, ali Bog već o tome vodi računa i zato se čovjek ne treba bojati pred nesigurnostima sadašnjega časa.

Izaija će kralja Ahaza naći uz vodovod, jer je kralj u pripremama za rat pošao provjeriti zalihe vode, što je od životne važnosti u okolnostima opsade grada, kad vojske susjednih zemalja prijete propašću grada i cijele zemlje, te žele postaviti za kralja nekoga drugoga.

Bog naglašava: „To se neće zbiti: toga biti neće!“ (7,7). Dovoljna je njegova volja, njegova odluka. Kakvagod bila ljudska nastojanja, kakvegod sile bile uključene u neke događaje, kakvegod opasnosti prijetile, Božja je konačna odluka, a njegova je sila nenadmašiva.

Zanimljiv je nastavak Božjeg objašnjavanja. On kaže: „Damask je glava Aramcima, a Damasku je glava Rason; Samarija je glava Efrajimcima, a Samariji glava je Remalija. Još šezdeset i pet godina, i Efrajim, razoren, neće više biti narod“ (7,8-9). Posljednje riječi jasno ukazuju na asirsko osvajanje aramejskog kraljevstva i sjevernog izraelskog kraljevstva koje će ubrzo nastupiti. Bog i u ovom slučaju poznaje buduće događaje i njima upravlja. Na prvi pogled nije razumljivo zašto Bog naglašava da je Damask glava, to jest glavni grad Aramejcima i da je Samarija glavni grad Efrajimcima, to jest sjevernom Izraelu. Nije jasno zašto naglašava da je Rason glava Damasku, to jest da kralj Rason vlada u Damasku, kao i Remalija, otac kralja Pekaha, u Samariji.

Ove riječi postaju jasnije u završnom retku ovog odlomka. Bog u njemu kaže: „Ako se na me ne oslonite, održat' se nećete!“ (7,9). Kao što je Damask glava Aramejcima, a Rason glava Damasku, kao što je Samarija glava Efrajimcima, a Remalija glava Samariji, tako je, još i više, Jeruzalem glava Judejcima, a Bog glava Jeruzalemu.

Bog ohrabruje Ahaza da se ne treba plašiti, jer je ionako sve u Božjim rukama i u Božjem naumu. Također ga upozorava da se ne treba oslanjati na svoje zalihe vode, na svoje saveze s velikim silama poput Asirije, jer je Bog pravi vladar u Jeruzalemu. Jedino je pitanje ima li Ahaz toliko vjere i toliko poniznosti da, premda kralj u Jeruzalemu, prihvati Božju vrhovnu vlast i posluša njegovu riječ.

U izrazu: „Ako se na me ne oslonite, održat' se nećete!“ prisutna je i lijepa igra riječi. Hebrejski glagol 'osloniti se' u svome korijenu ima riječ aman koja znači i čvrsto stajati. Također i glagol 'održati se' u sebi skriva ovu riječ aman. Bog je taj koji daje čvrstoću i stabilnost. On daje sigurnost. Od hebrejskoga glagola aman nastala je i riječ amen koja izriče čvrstoću i stabilnost izgovorene riječi. Božja je riječ 'amen' – čvrsta, stabilna i sigrna. Bog je 'amen' – čvrst oslonac, stijena na kojoj svaki vjernik treba izgraditi svoj život, ne tražeći drugdje svoje sigurnosti i ne podliježući iracionalnim strahovima.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


10. Emanuel - Izaija 7,10-15

U nastavku sedmoga poglavlja Knjige proroka Izaije nailazimo na izuzetno važan tekst u mesijanskim očekivanjima i u našem, kršćanskom tumačenju pojave Isusa Krista. Pritom valja voditi računa da prorok Izaija nije u svoje vrijeme mogao znati ništa o Isusu i da je on sve govorio iz svoje perspektive i sa svojim razumijevanjem povijesti i događaja, a Bog se koristio tim događajima i Izaijinim razumijevanjem da bi navijestio nešto mnogo veće od onoga što je Izaija mogao zamisliti ili čemu se mogao nadati.

Gospodin šalje proroka kralju Ahazu s nalogom da mu kaže: „Zaišti od Gospodina, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine podzemlja ili gore iz visina“ (Iz 7,11), a Ahaz mu odgovara: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina“ (7,12). Zanimljivo je kako prorok ovo Ahazovo odbijanje da iskušava Boga pokazuje kao negativnu, lošu odluku. Možda bismo pomislili da je Ahaz dobro odgovorio. Ta i sami znamo da nije dobro stalno očekivati od Boga neke znakove i čudesa i da bi se takva očekivanja mogla protumačiti i kao preuzetnost. Zašto je ovo Ahazovo odbijanje loše?

Prije svega zato što predstavlja neposlušnost Bogu. Ta sam mu Bog kaže: „Zaišti jedan znak od Gospodina.“ Osim toga, pogubnost Ahazova postupka postaje još jasnija ako se znaju povijesne okolnosti. On se okružio savjetnicima koji su ga savjetovali da u neposrednoj opasnosti za Jeruzalem koju su predstavljala susjedna kraljevstva u pomoć pozove Asirce, veliku silu toga doba. Bog je, međutim, znao da ta velika sila neće donijeti propast samo ovim okolnim zemljama, nego će ubrzo postati opasnost i za sam Jeruzalem i Judeju u doba Ahazova sina, Ezekije.

Da je Ahaz imao hrabrosti tražiti savjet od Boga, pokazao bi da je Bog njegov čvrsti oslonac, oslonio bi se na njega i našao sigurnost za sebe i za svoj narod. Nažalost, Ahaz je već bio donio odluku suprotnu Božjem naumu.

Zato se u nastavku Izaija obraća domu Davidovu, to jest Ahazu i pripadnicima kraljevske obitelji iz roda Davidova, i kaže: „Čujte, dome Davidov! Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! Vrhnjem i medom on će se hraniti dok na nauči odbacivat' zlo i birati dobro“ (7,13-15).

Premda je Ahaz odbio tražiti znak od Boga, on mu ga odlučuje dati, a taj znak postat će sin koji će se roditi od, kako naš prijevod kaže, djevice. U hebrejskom izvorniku korištena je riječ koja označava mladu ženu, ne nužno djevicu, tako da Židovima koji su čitali ove riječi nije na pamet dolazilo djevičansko začeće. Nije na to mislio ni sâm Izaija. On je vjerojatno govorio o Ahazovoj ženi koja je imala roditi, pa prikazuje Ahazova sina, Ezekiju, kao Emanuela.

Ovo ime – Emanuel – zapravo je hebrejski izraz imanu el što znači 's nama Bog'. To rođenje sina u kraljevskoj obitelji za Izaiju predstavlja znak nade za budućnost, no ni ta nada nije lišena teškoća i opasnosti.

Dijete će se hraniti vrhnjem i medom dok ne nauči odbacivat' zlo i birati dobro, to jest dok ne odraste. Vrhnje i med predstavljaju hranu koju se moglo naći u opustošenoj zemlji. To je hrana za koju nije trebalo čekati da urodi obrađena zemlja koju u vrijeme rata nema tko obrađivati i koju je neprijatelj opustošio. Osim toga, upravo u takvim uvjetima oskudice, Emanuel će dobro naučiti birati između dobra i zla. Jasno je da prorok govori o asirskim osvajanjima i o opasnostima kroz koje će proći Judeja.

Tako rađanje nove nade i Božji znak za budućnost ostaje u sjeni nevolja i opasnosti.

Evanđelist Matej, kad govori o događajima koji su prethodili Isusovu rođenju, kaže da se sve to dogodilo „da se ispuni što Gospodin reče po proroku“, i donosi prorokove riječi: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ (Mt 1,22-23).

Evanđelist se služi grčkim prijevodom Staroga zavjeta koji je hebrejsku riječ koja označava 'mladu ženu' preveo riječju koja označava upravo 'djevicu'. Tako je grčki prijevod omogućio Mateju da starozavjetnom tekstu da novo značenje koje se onda naziva punijim smislom te u riječima proroka Izaije smijemo prepoznati navještaj rođenja mesije – Isusa Krista. No, kao što nam je poznato, ni ova nova, velika i sasvim posebna nada, neće biti lišena sjena teškoća, odbijanja, opasnosti i nevolja.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


11. U njega se uzdam - Izaija 8,9-18

Nakon što je prorok Izaija navijestio rođenje Emanuela, čije ime znači „S nama Bog“, u osmom poglavlju svoje knjige donosi prijetnju svima koji bi htjeli napasti Božji izabrani narod. Njima kaže da će biti smrvljeni, da će njihov naum biti uništen, da će im sve spletke biti uzaludne, a razlog je tomu, kako kaže prorok, u tomu što je „s nama Bog“ (Iz 8,9-10). Tako se ponavljaju riječi od kojih je sastavljeno ime Emanuel.

Tako u svim nevoljama narod može naći svoju zaštitu u Bogu koji je uvijek prisutan, koji ih nikad ne napušta. Nisu, međutim, svi u narodu uvjereni u takvu Božju prisutnost i zaštitu, pa Izaija govori kako ga je sâm Bog opomenuo da ne ide putem kojim ide taj narod (usp. 8,11), te donosi Božje riječi: „Ne zovite urotom sve što narod ovaj urotom zove; ne bojte se čega se on boji i nemajte straha“ (8,12). Očito je da je narod bio u strahu pred opasnostima koje su prijetile od okolnih naroda i zemalja. Već se u prethodnom poglavlju vidjelo da je i sâm kralj bio u strahu i nije htio slušati Božje savjete. Sada je jasno da i narod misli da je urota nešto što nije urota. Misli se ovdje na Izaijino djelovanje. Prorok je prenosio Božju riječ koja je upozoravala da se ne treba oslanjati na moć Asiraca u borbi protiv okolnih manjih naroda, nego da se treba osloniti na Boga. Ovaj poziv da se oslone na Boga, mnogima je zvučao opasno jer je mogao oslabiti obrambenu moć Judeje. Zato su ga vidjeli kao urotu.

Prorok ipak dodaje: „Gospodin nad vojskama – on jedini nek' vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega nek' vas prožme“ (8,13). Nije slučajno da je ovdje Bogu ponovno dano ime „Gospodin nad vojskama“. Ono označava da je Bog taj koji predvodi Izraela u svim njegovim borbama i onaj jedini koji može dati pobjedu. To nije ni kralj, ni njegova vojska, ni Asirci, ni njihova sila. Jedino Božja sila donosi rješenje. Zato se samo njega treba bojati. Pritom se ne misli na strah zbog kojega bi čovjek bježao od Boga, nego na strahopoštovanje iz kojega se čovjek klanja Bogu kao svome spasitelju, ali kao i onome koji može dopustiti propast naroda.

Stoga se u nastavku donosi: „On će vam biti zamka i kamen spoticanja i stijena posrtanja za obje kuće Izraelove, zamka i mreža svim Jeruzalemcima. Mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se, zaplesti se, uhvatiti“ (8,14-15). Prorok time objašnjava zašto će uskoro nastupiti propast sjevernog izraelskog kraljevstva čiji je glavni grad bila Samarija, a nešto više od sto trideset godina kasnije i južnog kraljevstva čiji je glavni grad bio Jeruzalem. Ove tragedije neće nastupiti zbog premoći velikih sila koje će navaliti na narod, nego zbog toga što se narod nije pouzdavao u Boga. Tako je Bog, umjesto njihova oslonca i utvrde, postao njihova zamka i mreža u koju će se uloviti.

U nastavku slijede Božje riječi Izaiji: „Pohrani ovo svjedočanstvo, zapečati ovu objavu među učenicima svojim“ (8,16). Riječ je o svjedočanstvu koje mora biti sačuvano jer će postati dokaz ispravnosti Božje riječi jednom kad se dogodi propast sjevernog kraljevstva i progonstvo stanovnika južnoga kraljevstva.

Izaija nato odgovara: „Čekat ću Gospodina koji je lice svoje sakrio od doma Jakovljeva – u njega ja se uzdam“ (8,17). Nasuprot narodu koji se ne želi osloniti na Boga, Izaija ispovijeda svoju vjeru i privrženost Gospodinu. Strašna je slika Boga koji sakriva svoje lice od svoga naroda. To znači da ga je prepustio njegovoj zloj sudbini. I dok promatra takvu situaciju, Izaija ipak kaže: „Čekat ću Gospodina.“ Kaže to jer vjeruje da Bog ne može vječno odbaciti svoj narod. Vjeruje u Božju vjernost savezu koji je sklopio s narodom. Vjeruje u Božje milosrđe. To je izvor Izaijinog pouzdanja i pred nadolazećom tragedijom.

Tome dodaje još riječi: „Evo, ja i djeca koju mi Gospodin dade Izraelu smo znak i znamenje od Gospodina nad vojskama što prebiva na gori sionskoj“ (8,18). Ranije su u Knjizi proroka Izaije predstavljena njegova djeca. Jednom mu je sinu ime Šear Jašub, što znači: „Ostatak će se vratiti“. Drugom mu je sinu ime Maher Šalal Haš Baz, što znači: „Brz grabež – hitar plijen“ (7,3; 8,1-4). Imena ovih Izaijinih sinova postaju znak, simbol onoga što će se dogoditi s narodom. Narod će postati lagan plijen velikih sila koje će ugrabiti i obećanu zemlju i sva dobra izabranoga naroda, ali će u tom narodu ipak ostati mala skupina onih koji će biti vjerni Bogu i koji će biti nazvani „Ostatak“. Taj će se ostatak vratiti u obećanu zemlju i ponovno živjeti ondje u prisutnosti svoga Boga koji je još jednom nazvan Gospodin nad vojskama, uz dodatak da „prebiva na gori sionskoj“. Time se zaključuje odlomak koji je počeo u šestom poglavlju Izaijine knjige, gdje je Izaija imao viđenje Gospodina nad vojskama u hramu na sionskoj gori. Sada je važan spomen sionske gore jer je ona usred obećane zemlje u koju će se narod vratiti i uživati zajedništvo s Bogom.

Izaija živi za ovo buduće smilovanje, za ovu buduću milost. Pred nevoljama ne gubi nadu, nego se i dalje oslanja samo na Boga, pa i onda kad se čini da je Bog odvratio svoj pogled od njega i od njegova naroda. Izaija se i dalje nada.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


12. Velika svjetlost - Izaija 8,21 – 9,3

Pred kraj osmog i na početku devetog poglavlja Knjige proroka Izaije govori se o noći i svjetlu. Na početku prorok govori o Božjem izabranom narodu: „Lutat će zemljom potlačen i gladan, izgladnjela bijes će ga spopasti, proklinjat će svoga kralja i svog Boga. Okrene l' se k nebu, pogleda l' po zemlji, gle, svuda samo mrak i strava, svuda tmina tjeskobna“ (Iz 8,21-22). Prorok navješćuje nevolje porobljavanja i progonstva. Narod je u beznadnoj situaciji. Očito je riječ o razdoblju asirskih osvajanja, kad je narod bio raspršen i izmiješan s drugim narodima. No, prorok ne želi ostaviti čitatelje u tjeskobi, nego odmah dodaje: „Ali će se tama raspršiti, jer više neće biti mraka gdje je sad tjeskoba“ (8,22-23). Nada proizlazi iz pouzdanja u Boga i iz iskustva njegova dosadašnjeg djelovanja jer je kroz cijelu povijest pokazao da ne zaboravlja svoja obećanja.

U nastavku Izaija ovako opisuje Božje djelovanje: „U prvo vrijeme on obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al' u vrijeme posljednje on će proslaviti Put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku“ (8,24). Zebulun i Naftali bila su dva od dvanaest izraelskih plemena, a ova dva plemena obitavala su na području Galileje. Upravo su Galileju Asirci prvu osvojili i narod odveli u progonstvo, a u njoj naselili neke druge narode. Zato prorok Galileju ovdje naziva poganskom. Ono što se dogodilo s Galilejom navještaj je nevolja koje će snaći i preostali dio Izraela koje desetljeće kasnije.

No, prorok jasno razlikuje „prvo vrijeme“ od „posljednjeg vremena“. Prvo je vrijeme ono koje se odnosi na asirska osvajanja i progonstvo. Posljednje je vrijeme ono s kojim dolazi izbavljenje iz progonstva i spasenje. Tada će biti proslavljen „Put uz more“. Riječ je o putu kojim se putovalo od Egipta prema Damasku i dalje prema Mezopotamiji, koji je od Egipta išao uz obalu Sredozemnog mora prema sjeveru, a onda kroz Galileju skretao u unutrašnjost prema Damasku. Bog će ponovno proslaviti taj Put povratkom svoga naroda.

Zato se u nastavku kaže: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja“ (9,1). Tmina i mrkla zemlja predstavljaju vrijeme progonstva i zemlje u koje je narod bio raspršen, a svjetlost je slika Božjeg djelovanja. To će djelovanje, to Božje izbavljenje biti toliko snažno, da proroku nije dovoljno reći samo „svjetlost“, nego mora reći „velika“, „jarka“ svjetlost. Božje je djelovanje takvo da mu se ništa ne može usprotiviti. Ono je toliko snažno da ne ostavlja traga sjene.

Uz njegovo djelovanje povezana je radost. Zato Izaija, obraćajući se Bogu, dodaje: „Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k'o što kliču kad se dijeli plijen“ (9,2). Konačna Božja pobjeda, koja će se očitovati u izbavljenju naroda iz njegovih nevolja, bit će vrijeme radosti koje je uspoređeno sa žetvom i s podjelom plijena. I žetva i podjela plijena predstavljaju ispunjenje nakon teškog rada ili opasnog boja. Tako i nevolje koje će zadesiti narod trebaju biti shvaćene kao put do ispunjenja.

Odlomak završava riječima: „Teški jaram njegov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča slomi kao u dan midjanski“ (9,3). Jaram je natovaren na leđa raseljenog i prognanog naroda. Goniči su strani narodi koji tlače Izraela, a Bog je taj koji slama šibu goniča. Ovo Božje izbaviteljsko djelo uspoređeno je s „danom midjanskim“. Izaija time podsjeća na događaj opisan u Knjizi o Sucima. Ondje se govori o jednom od vođâ Izraelaca, Gideonu, koji je poveo narod protiv Midjanaca koji su ih tlačili (usp. Suci 7,1-25). Bog najprije smanjuje Gideonovu vojsku da bi se vidjelo kako konačna pobjeda nije djelo samih Izraelaca, nego je Božje djelo. Bog kaže: „Ja ću vas izbaviti i predat ću Midjance u vaše ruke“ (7,7). I dok su se Izraelci spremali krenuti u boj Gospodin je učinio da oni u midjanskom taboru okrenu mač jedan na drugoga te su se na kraju razbježali (usp. 7,22). Izraelci su na kraju bez borbe pobijedili.

Takva će biti i konačna Božja pobjeda. Ona neće biti ostvarena ljudskom snagom i ljudskim sposobnostima, nego Božjim djelovanjem. Stoga u okolnostima nevolja ne treba gubiti nadu, nego se treba osloniti na Boga koji je svemoguć i koji je na strani svoga naroda. On sâm učinit će da zasja velika svjetlost. Evanđelist Matej u ovom svjetlu prepoznaje navještaj javnog djelovanja Isusa Krista. Kad opisuje kako Isus dolazi iz Nazareta u Kafarnaum, na području Zebulunovu i Nafalijevu, on prepoznaje ispunjenje ovih Izaijinih riječi (usp. Mt 4,12-17), te zaključuje Isusovim pozivom: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (4,17).

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


13. Privržena ljubav Gospodnja - Izaija 9,5-6

Danas ćemo se zaustaviti na vrlo kratkom odlomku iz Knjige proroka Izaije. Poslušajmo peti i šesti redak devetoga poglavlja ove knjige: „Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat' i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Gospodina nad vojskama“ (Iz 9,5-6). Prethodno je prorok navijestio veliku svjetlost koju će Bog donijeti izbavljenjem naroda i uspostavom mira, a sada objašnjava da će u toj Božjoj pobjedi važnu ulogu imati dijete koje se rodilo. To je ono dijete koje je naviješteno u sedmom poglavlju Knjige Izaijine kao Emanuel.

Izaija govori o sinu koji se rodio i koji, umjesto jarma nevolja i progonstva, na plećima nosi vlast. Kao što je Bog dopustio da nevolje snađu narod zbog njihove nevjere, tako je i ova vlast božanskoga podrijetla.

Sin dobiva i novo ime. Nakon što je već prethodno bio nazvan Emanuel, to jest S nama Bog, sada dobiva četiri nova naslova. Prvi je naslov Savjetnik divni. Sjetimo se da je rođenje Emanuela naviješteno kralju Ahazu, onom kralju koji se u strahu od susjednih naroda i zemalja oslanjao na svoje savjetnike, a nije se htio posavjetovati s Bogom. Ovaj Emanuel bit će kralj kojemu neće trebati ljudski savjetnici, jer će on sâm biti nositelj božanskih savjeta.

Drugi je naslov Bog silni. Vrlo je čudno čuti da neki starozavjetni pisac ljudskom biću daje naziv Boga. No to trebamo razumjeti kao jedno u nizu imena koja u sebi sadrže Božje ime, baš kao što je to bilo i ime Emanuel. Imenom Bog silni želi se reći da će se iz života i djelovanja ovoga sina koji se rodio iščitavati Božja sila. On neće djelovati svojom, nego Božjom snagom.

Treći je naslov Otac vječni. Među kršćanima često vlada uvjerenje da tek kršćani Boga nazivaju Ocem, no ovaj naziv za Boga nalazimo već u Starom zavjetu, pa i u ovom tekstu. On je Otac vječni jer ne može prestati biti Otac. On se vječno očinskom ljubavlju brine o svome narodu. Tako naslov Otac vječni izriče nadu i pouzdanje u Boga.

Konačno, četvrti je naslov Knez mironosni. Bog je taj koji donosi mir. Ovaj odlomak uveden je riječima: „Da, sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen izgorjet će i bit će ognju hrana“ (Iz 9,4). U vrijeme kad Bog donese veliku svjetlost i pobjedu svome narodu, nastupit će mir. Više neće biti plašta natopljena krvlju koji je bio znak kojim se pozivalo u sveti rat. Bog će sasvim preokrenuti sudbinu svoga naroda.

Vidljivo je iz ovoga da nijedan od ova četiri naslova nisu vlastita imena sina koji se ima roditi, nego govore o Bogu i donose Božja svojstva. Sin će ta Božja svojstva učiniti vidljivima u narodu. Kršćanska predaja u ovom Sinu prepoznaje Isusa Krista.

Mir koji će nastupiti bit će povezan s vlašću novorođenoga sina koji će kraljevati na prijestolju Davidovu. Riječ je, dakle, o vlasti koja nije nasilna, koja se ne ostvaruje ratom, nego o vlasti koja se ostvaruje mirom i donosi mir. Sin će vladati na Davidovu prijestolju, pa nam to kaže da je on onaj izdanak koji je Izaija već spomenuo, onaj izdanak koji će se pojaviti u Davidovu rodu.

Vlast sina, osim mirom, ostvarivat će se i pravom i pravednošću. Pravo označava ispravne, uređene odnose među ljudima, a pravednost, kako je shvaćena u Bibliji, označava odgovornost za druge. Bog je, naime, svima dao svega dovoljno, a pravednost se ostvaruje tako da oni koji imaju više daju onima koji imaju manje. Pravednost se ostvaruje tako da onaj koji ima neke darove koristi te darove za opće dobro.

Zadnje su riječi ovoga kratkoga odlomka: „Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Gospodina nad vojskama“ (9,6). Zanimljivo je da je i ovdje Bog prikazan kao vojskovođa, no njegov se boj ne vodi oružjem, ne vodi se mačevima, lukovima i strijelama, nego se vodi ljubavlju. Božja je ljubav „privržena“. To nije neka prolazna zaljubljenost, neki hir kakvi se mogu vidjeti u mitovima o poganskim božanstvima. Božja je ljubav sigurna i stalna, takva da se i pojedinac i narod mogu na nju osloniti i uvijek mogu na nju računati.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


14. Izdanak - Izaija 11,1-9

Pred nama je danas još jedan veliki mesijanski tekst iz Knjige proroka Izaije, to jest jedan od onih tekstova koji se u kršćanskoj predaji čitaju kao navještaj dolaska Isusa Krista. Na početku jedanaestog poglavlja Izaijine knjige čitamo: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit' iz njegova korijena“ (Iz 11,1). Već u svjedočanstvu o svome pozivu, u šestom poglavlju svoje Knjige, Izaija govori o svetom sjemenu koje će izići iz posječena panja (6,13), a sada o mladici iz panja Jišajeva. Jišaj je bio Davidov otac, pa je jasno da prorok govori o nekome tko će se roditi u nizu Davidovih potomaka, a to znači da će biti kraljevskoga roda. Ipak, opisi koji su pridani ovom budućem kralju kao da se odvajaju od slike ijednoga od prethodnih kraljeva, kao da opisuju idealnoga kralja kakav do tada nije vladao u Jeruzalemu.

Za njega je rečeno: „Na njemu će duh Gospodnji počivat', duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit' ubogima i sud prav izricat' bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit' bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove“ (11,2-5).

Na ovaj tekst i sliku idealnoga kralja iz Davidova roda podsjeća i tekst proroka Miheja: „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladat Izraelom… On će se uspraviti, na pašu izvodit' svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom imena Boga svojega“ (Mih 5,1.3). Kasnije će i prorok Jeremija napisati: „Podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno“ (Jr 23,5-6). Slično nalazimo i kod proroka Zaharije: „Evo, ja ću dovesti Izdanak, Slugu svojega, i uklonit ću opačinu ove zemlje u jedan dan“ (Zah 3,8), i dalje: „Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati i on će sazdati svetište Gospodnje“ (6,12).

Vidi se da tema Izdanka ostaje snažno prisutna u starozavjetnoj proročkoj književnosti, nakon što ju je Izaija uveo. Na Izaijinu Izdanku počivat će duh Gospodnji. Starozavjetni prorok nije još mislio na Duha Svetoga kao treću božansku osobu, nego na znak Božje prisutnosti i djelovanja u čovjeku, što toj osobi omogućava da izvrši svoje poslanje. Zato mu je potrebna i mudrost, i umnost, i savjet, i jakost, i znanje i strah Gospodnji, to jest strahopoštovanje.

Njegovo će djelovanje prije svega biti okrenuto prema siromasima i potrebitima. Njima će „po pravdi suditi“, a to znači da će za njih ostvariti pravdu. Dat će im ono što im nedostaje, pobrinuti se za njih. Silnici i bezbožnici bit će „ošinuti“, ali ne pravom šibom, nego „šibom riječi“ i udareni „dahom iz usta“. Riječ je ovdje spomenuta kao sredstvo obraćenja. Uostalom, kad kasnije Poslanica Efežanima govori o duhovnom boju, onda je jedino oružje koje je među svom opremom duhovnoga boja spomenuto – mač Duha, to jest Riječ Božja (usp. Ef 6,17). Ponovno je to kralj koji nije nasilan, nego želi izvesti bezbožnike na pravi put.

U nastavku Izaijina teksta kaže se: „Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit'. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k'o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačit u leglo zmijinje“ (Iz 11,6-8). Sve ove slike govore o velikom pomirenju jer zajedno će prebivati predatori i njihov plijen, a čak se ni djeca neće trebati plašiti opasnih životinja. To je slika edenskoga vrta u kojem je, prije prvoga čovjekova grijeha, vladao početni mir među svima. Prorok Izaija kao da po djelovanju ovoga kralja-izdanka vidi povratak čovječanstva i svega svijeta u prvotni Božji naum, prelazak u stanje u kojem neće biti posljedica grijeha.

Zato Izaija i zaključuje: „Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora“ (11,9). Izraz „spoznaja Gospodnja“ označava blisku, intimnu vezu s Bogom, usporedivu s intimnošću bračne veze. Takva bliskost s Bogom obuzimat će sve i svi će njome biti obuhvaćeni. Upravo će to biti uzrok trajnoga mira, pomirenja i blaženstva. Sve to dogodit će se djelovanjem Izdanka, kralja iz doma Davidova, u kojemu mi kršćani prepoznajemo Isusa Krista.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


15. Gospodin će ispružiti ruku - Izaija 11,10-16

U jedanaestom poglavlju svoje knjige prorok Izaija i dalje govori o Izdanku koji je već više puta spomenuo. Sada on kaže: „U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno“ (Iz 11,10). Postavlja se najprije pitanje koji je to dan o kojem prorok govori. Iz samoga teksta čini se da je riječ, ne toliko o danu kad će se izraelski narod vratiti iz progonstva, koliko o danu kad će drugi narodi tražiti sigurnost koju jamči Izdanak, to jest onaj obećani potomak iz Davidove kraljevske dinastije, onaj kojega će kasnije Židovi zvati Mesijom. Taj će Izdanak biti uzdignut poput stijega, to jest vidljiv svima, a njegovo će prebivalište biti slavno. Ovdje se mora zamisliti da je to prebivalište kralja iz Davidove dinastije upravo Jeruzalem. To znači da Izaija, i u neposrednoj opasnosti od osvajanja i progonstva, vidi svijetlu budućnost Svetoga grada i njegova naroda. Takvo uvjerenje nužno je povezano sa shvaćanjem da je Bog uvijek vjeran svojim obećanjima i savezu koji je sklopio s Izraelcima i s Davidovom dinastijom.

Ova proslava Izdanka i njegova grada dogodit će se kad Bog pokaže svoju moć. Zato prorok i kaže: „U dan onaj: Gospodin će drugi put ruku pružiti da otkupi ostatak svoga naroda, one što ostanu iz Asira i iz Egipta, iz Patrosa, Kuša i Elama, iz Šineara, Hamata i s morskih otoka“ (11,11). Sada saznajemo o kojem je to danu riječ. To će biti onaj dan kad se Izraelci budu vratili iz progonstva. Zemlje koje su nabrojane nalaze se na području Mezopotamije, kamo su Asirci, a kasnije i Babilonci prognali Izraelce, na području Egipta, kamo je izbjegao dio Judejaca nakon babilonskih osvajanja, te na području Sredozemlja, gdje je utočište našla sve brojnija izraelska dijaspora. Ovaj povratak naroda iz progonstva bit će poput novog izlaska. Zato se i kaže da će Gospodin drugi put pružiti ruku da otkupi ostatak svoga naroda. Prvi put on je ispruženom rukom i ogoljenom mišicom izveo Izraelce iz Egipta. Tada je pokazao ne samo svoju moć, nego i ljubav koju gaji prema svome narodu. Sada će to učiniti ponovno.

Knjiga Izaijina očito ovdje govori o događajima o kojima sâm Izaija nije u svoje vrijeme mogao ništa znati. Kaže se: „Podignut će stijeg narodima, sabrat će Izraelu prognanike i skupiti Judi raspršene sa sva četiri kraja zemlje“ (11,12). U Izaijino doba dogodio se pad Galileje, a onda i Samarije pod asirsku vlast. Ta su područja bila poznata kao Izrael. S druge strane, Izaija nije mogao znati da će više od stotinu godina nakon toga Juda, to jest područje oko Jeruzalema pasti pod vlast Babilonaca. Ipak, u ovom se tekstu govori i o povratku onih koji su iz Jude bili raspršeni. Vidi se, osim toga, da uzdignuti stijeg neće biti samo osoba Izdanka, onaj očekivani Mesija koji će se pojaviti, nego će taj uzdignuti stijeg biti i njegovo djelo, a to je izbavljenje njegova naroda i njihov povratak u Obećanu zemlju.

U nastavku Izaija kaže: „Ljubomor će nestat’ Efrajimov, bit će istrijebljeni dušmani Judini; Efrajim neće više zavidjeti Judi, a Juda neće biti neprijatelj Efrajimu“ (11,13). Da bi se razumjele ove riječi, potrebno je razjasniti neke pojmove. Prvo, naziv Efrajim, dolazi od naziva jednog od plemena sjevernoga kraljevstva koje se nazivalo Izrael. To je bilo središnje i najmoćnije pleme toga kraljevstva u Izaijino doba. Na području toga plemena bila je i Samarija, glavni grad Izraela. Juda je bio naziv kojim se označavalo južno kraljevstvo s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Izaija je bio svjedokom neprijateljstva koje je između sjevernog i južnog kraljevstva plamtjelo u doba judejskoga kralja Ahaza, o čemu je bila riječ već u sedmom poglavlju Knjige proroka Izaije. Bilo je to osobito tragično jer je u oba kraljevstva živio isti narod koji je štovao istoga Boga. Zato su osobito značajne ove Izaijine riječi koje predviđaju pomirenje. Efrajim, to jest sjeverno kraljevstvo, više neće biti ljubomorno i neće zavidjeti Judi, to jest južnom kraljevstvu. Zanimljiva je ova zavist. Ona nije mogla biti potaknuta nekim ljudskim ili materijalnim razlogom jer je sjeverno kraljevstvo uvijek bilo bogatije, imalo je više plodne zemlje, razgranatiju trgovinu i široko uspostavljene diplomatske i trgovačke odnose s drugim zemljama, dok je južno kraljevstvo bilo ograničeno na brdsko područje koje je velikim dijelom bilo pustinjskog ili polupustinjskog karaktera.

Zavist i ljubomora mogla je biti potaknuta jedino vjerskim razlogom. Sjeverno kraljevstvo imalo je svoja svetišta u Betelu i Danu, a u južnom kraljevstvu bio je jeruzalemski hram koji je Bog odredio kao svoje prebivalište. Sjeverno je kraljevstvo dakle bilo ljubomorno, kako to vidi Izaija, na bliski odnos, na ljubav koja vlada između Boga i južnoga kraljevstva s Davidovom dinastijom.

Pomirenje između sjevernog i južnog kraljevstva omogućit će i njihovu nadmoć nad neprijateljima. Izaija dodaje: „Filistejcima na zapadu za vrat će sjesti, zajedno će plijeniti sinove Istoka; ruku će svoju pružit’ na Edom i Moab, bit će im pokorni sinovi Amonovi“ (11,14). Izraelci i Judejci zavladat će, dakle, nad onim okolnim narodima koji su im prije predstavljali opasnost.

Odlomak završava riječima: „Gospodin će isušit’ zaljev mora egipatskog, zamahnut će rukom protiv Eufrata; snagom daha razbit će ga na sedam potoka da se u obući može prelaziti: i bit će cesta ostatku njegova naroda, [Iz 40,3] koji preživio bude iz Asira, kao što bijaše Izraelcima kad iziđoše iz zemlje egipatske“ (11,15-16). To je slika Boga koji će sâm stvoriti i pripremiti put povratka svoga naroda iz progonstva. Tako sam Bog postaje „cesta“ svome narodu.

Prema Izaiji, sve će se to dogoditi u doba kad Bog podigne Izdanak. Bog je doista vratio svoj narod iz progonstva, ali Izdanak koji bi bio Mesija, pomazani kralj u Izraelu, nije se tada pojavio. To je otvorilo novo iščekivanje Mesije, a mi kršćani prepoznajemo u Isusu Kristu taj Izdanak koji je donio pobjedu, mir, pomirenje i Božju prisutnost među svim ljudima.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


16. Bog je spasenje moje - Izaija 12,1-6

Dvanaesto poglavlje Knjige proroka Izaije vrlo je kratko. Sastoji se od samo šest redaka i predstavlja pjesmu zahvalnicu Gospodinu koju je dobro čuti u cijelosti.

„Reći ćeš u dan onaj: 'Hvalim te, Gospodine, ràzgnjēvi se ti na mene, ali se odvratio gnjev tvoj i ti me utješi! Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Gospodin snaga moja i pjesma, on je moje spasenje.' I s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja. Reći ćete u dan onaj: 'Hvalite Gospodina, prizivajte ime njegovo! Objavite narodima djela njegova, razglašujte uzvišenost imena njegova! Pjevajte Gospodinu, jer stvori divote, neka je to znano po svoj zemlji! Kličite i radujte se, stanovnici Siona, jer je velik među vama Svetac Izraelov!'“ (Iz 12).

Čini se da je ova pjesma zahvalnica odgovor na obećanje Izdanka iz jedanaestog poglavlja, koji treba doći i donijeti spasenje svome narodu. Za taj Jišajev izdanak ondje je rečeno da će biti uzdignut „u dan onaj“ (11,10). Sada, u dvanaestom poglavlju, sve započinje riječima: „Reći ćeš u dan onaj“ (12,1). Gnjev Božji o kojem je na samom početku riječ, smjera na nevolje koje je narod trpio od okolnih naroda, no to je podsjećanje kratko i gotovo usputno, da bi se odmah moglo reći kako je Bog odvratio svoj gnjev od naroda. Ono što Bog čini opisano je kao utjeha i spasenje. Takvo njegovo djelovanje u životu proroka, pa i svakoga vjernika, donosi pouzdanje, uklanja strah, daje snagu i potiče pjesmu. Sve je to izrečeno u obliku osobne zahvale molitelja.

Pritom možemo slijediti važne korake u čovjekovu odnosu s Bogom. Najprije je potrebno prepoznati smisao Božjega djelovanja, pa i smisao njegova nedjelovanja. Potrebno je razumjeti odgojnu narav nekih Božjih postupaka. Svako trpljenje, svaka nevolja može imati takav odgojni smisao.

Potom je potrebno prepoznati kako Bog donosi spasenje. Iskustvo biblijskih likova potvrđuje da Božje spasenje ne dolazi uvijek u obliku i na način kako se ti likovi nadaju i kako očekuju. Bog djeluje uvijek na nov i neočekivan način, a čovjek mora imati uvijek otvorene oči duha kako bi ga mogao prepoznati i priznati. Tek će tada naći sigurnost i pouzdanje i tek će tada moći radosno pjevati Gospodinu.

Prekidajući zahvalnicu, prorok potiče svoje slušatelje: „I s radošću ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja“ (12,3). Valja uočiti da se ovdje ne govori o samo jednom izvoru spasenja, pa se taj izričaj ne bi trebao poistovjetiti s Bogom. Ovi izvori spasenja mogli bi se prepoznati u onome iz čega izlazi Izdanak koji donosi spasenje, a u Knjizi proroka Izaije to je „panj Jišajev“ koji predstavlja prethodnu povijest spasenja. U kršćanskom čitanju, ti bi izvori spasenja bili predstavljeni cijelom poviješću spasenja koja dovodi do Isusa Krista, sve ono što pripravlja njegov dolazak. Sâm Kristov dolazak omogućava nam da na cijelu povijest spasenja gledamo s radošću.

Moglo bi se čak reći da su za Izraelce izvori spasenja i njihove nevolje, progonstva, tragedije, jer se bez njih ne bi mogla na tako uzvišeni način očitovati Božja pobjeda i njegovo spasenje. Tako i u životu kršćanina, svaka teškoća, bolest, bol, nepravda, neuspjeh može biti prepoznata kao izvor spasenja, kao prilika da se pokaže Božja veličina i snaga.

Dok se na početku dvanaestog poglavlja čuje poticaj u jednini: „Reći ćeš u dan onaj“, točno na sredini prorokove zahvalnice ponavlja se isti poticaj, ali u množini: „Reći ćete u dan onaj“ (12,4). Tako se osobna zahvalnica pretvara u zajedničku zahvalnicu svega naroda. Narod je pozvan prizivati Gospodinovo ime, ono ime koje je bilo toliko sveto da se nije smjelo niti izgovarati. S Božjim imenom u uskoj su povezanosti i njegova djela. Zato se i kaže: „Objavite narodima djela njegova, razglašujte uzvišenost imena njegova!“ (12,4). Toliko se puta u Bibliji kaže da Bog nešto čini „poradi imena svojega“. Njegovo ime biva čašćeno jer on pokazuje svoju snagu koja se očituje u spasenju njegova naroda. Kršćani, kad mole Očenaš, kažu: „Sveti se ime tvoje“. Božje ime sveti se po Božjim djelima, a kršćani znaju da se Božje djelovanje prepoznaje u životu i djelovanju samih kršćana. Stoga se i objavljivanje Božjih djela svim narodima ostvaruje ispravnim životom i djelovanjem kršćanskih vjernika. To je prava objava Božjih djela kao odgovor na njegovo spasenje.

Prorokova zahvalnica potom poziva na pjevanje Gospodinu jer on „stvori divote“. Vjernik treba uvijek biti osjetljiv na Božje djelo. Njegove divote prepoznaju se u svem stvorenju, u ljepotama prirode, u ljudima koji nas okružuju, u događajima u povijesti spasenja i u našoj osobnoj povijesti.

Po svemu tome vidi se da je Gospodin među nama, on koji je Svetac Izraelov. Hebrejska riječ 'Svetac' označava nekoga tko je izdvojen i posvećen za nešto novo i posebno. Bog je sasvim izdvojen od svega drugoga, ali u isto vrijeme i sasvim posvećen svome narodu. Zato vjernik treba kliktati i radovati se.

U židovskim očekivanjima Mesije, bilo je jasno da će njegovo vrijeme biti vrijeme radosti. Zato i u evanđeljima vidimo da je dolazak Isusa Krista povezan s velikom radošću. Biti Kristov vjernik, biti kršćanin, znači živjeti radosno.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


17. Veliki pad - Izaija 14,3-20

Od trinaestog do dvadeset i trećeg poglavlja u Knjizi proroka Izaije nalazimo niz proroštava o stranim narodima, pa se tako govori o Babilonu, o Asiriji, o Moabu, o Damasku, to jest o Aramejcima, o Kušu, to jest o Etiopiji, o Egiptu, o Ašdodu u kojem su živjeli Filistejci, te o Tiru i Sidonu, to jest o Feničanima. Svi ovi narodi bili su neprijateljski raspoloženi prema Izraelcima i imali su neku ulogu u progonstvu Izraela i Jude, te im je svima predviđena propast.

Unutar toga velikoga odjeljka Izaijine knjige nalazi se, u četrnaestom poglavlju, tekst o povratku Izraelaca iz progonstva, koji je prikazan kao počinak. Slična ideja može se naći i kod proroka Zaharije koji u jednom od svojih viđenja govori o zemlji u vremenu nakon povratka iz babilonskog progonstva i kaže: „Sva zemlja počiva i miruje“ (Zah 1,11).

Sve započinje uvodnim proznim riječima: „Da, smilovat će se Gospodin Jakovu i opet izabrati Izraela, dati mu da počine u svojoj zemlji“ (14,1). Tada se prorok obraća izravno narodu: „U dan kad ti Gospodin dade da počineš od svojih stradanja, nemira i teškog robovanja kojima te pritisnuše, zapjevat ćeš ovu rugalicu kralju babilonskom“ (14,3-4).

Riječ je ovdje, dakle, o pjesmi rugalici o babilonskom kralju, o onome koji je bio odgovoran za nevolje Judejaca. Uz Babilon i uz njegova kralja vezani su izrazi: silnik i tlačenje, no toga silnika iznenada nestaje, kao i njegova tlačenja, a njegovo žezlo, kao znak njegove vlasti, slomljeno je. Zato prorok ponavlja: „Počiva, miruje sva zemlja kličući od radosti“ (14,7). Čak se čempresi i libanonski cedri raduju i u klicanju se obraćaju palome babilonskom kralju: „Otkako si pao, ne dolaze nas više sjeći!“ (14,8). Pad Babilona znači sigurnost za sve.

Slijedi prizor koji obiluje mitološkim motivima, gdje babilonski kralj silazi u podzemlje, a ondje ga dočekuju oni koji su mu prethodili u zloći i porobljavanju naroda. Prorok donosi sliku podzemlja kakva je bila uobičajena u njegovo doba. Tu još nema govora o paklu u kršćanskom smislu te riječi. Podzemlje, hebrejski šeol, sličnije je hadu iz grčke mitologije, mjestu gdje borave sjene pokojnika. Sada se sjene prethodnih vladara i tlačitelja bude i kažu babilonskom kralju: „I ti si skršen k’o i mi, nama si sličan postao. Oholost se tvoja sruši u podzemlje i buka tvojih harfa; pod tobom je ležaj od truleži, a crvi tvoj su pokrivač“ (14,10-11). Sva slava koju je kralj imao u ovome svijetu, dok je vladao velikim prostranstvima i mnogim narodima, sada je nestala. Čeka ga nestanak u smrti i truleži.

Slika moćnika koji biva svrgnut te gubi svoju moć i slavu postat će draga novozavjetnim piscima. Osobito će biti prisutna u Marijinu Veliča, a svoje odjeke nalazi i u Isusovim Blaženstvima.

U nastavku se sjene palih kraljeva i dalje obraćaju babilonskom kralju: „Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru narodâ? U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.’ A sruši se u podzemlje, u dubine provalije!“ (14,12-15). Ove riječi, uz bogatu uporabu mitoloških slika, još snažnije naglašavaju promjenu sudbine kralja tlačitelja. On je prikazan kao da je pao s nebesa, kao onaj koji je htio vladati poput Boga. Gora na krajnjem sjeveru suprotnost je podzemlju. Dok su u podzemlju boravile sjene umrlih, na gori na krajnjem sjeveru bilo je prebivalište bogova, besmrtnika. Babilonski kralj htio je zauzeti mjesto Boga. Sjene ga nazivaju 'Svjetlonošom' i 'sinom Zore'. Pod hebrejskim izrazom koji je ovdje preveden 'Svjetlonoša' obično se prepoznaje mladi mjesec, pa bi tako i taj izraz i izraz 'sin Zore' navješćivali nešto novo, novi život, novu nadu, nešto što će tek u budućnosti pokazati svoj pravi sjaj i pravu slavu. Ipak, budućnost se pokazala mračnom i kralj je završio među sjenama, a ne u svjetlu. Srušio se u dubine provalije.

Njegova zla sudbina postaje opomena svima: „Koji te vide, motre te i o tebi razmišljaju: 'Je li to čovjek koji je zemljom tresao i drmao kraljevstvima, koji je u pustinju svijet obraćao i sa zemljom sravnjivao gradove, koji sužnjeva svojih nikad nije kući otpuštao?' Kraljevi naroda svi u časti počivaju, svaki u svojoj grobnici. A ti si iz groba izbačen kao smeće odvratno, pokriven poklanima, mačem probodenima, koji su na ploče grobne pobacani k’o strvina zgažena!“ (14,16-19). Sudbina koju je kralj namijenio onima koje je potlačio, sada je snašla njega samoga. On neće biti pridružen pravednim kraljevima koji su zaslužili častan spomen i uređeno grobno mjesto. Njegov će spomen biti izbrisan (usp. 14,20).

Kasnija kršćanska tradicija, preuzimajući latinski prijevod riječi 'Svjetlonoša' – Lucifer, iščitavala je ove retke o babilonskom kralju kao retke koji govore o Sotoni, o njegovoj težnji da zauzme mjesto Boga, da se uzdigne, o njegovom nastojanju da pokori cijeli svijet, da zavlada nad svima, ali i o njegovom padu kao posljedici spasiteljskog djela Sina Božjega. Sin Božji, Isus Krist, jest onaj koji donosi počinak, ne samo Obećanoj zemlji, nego svemu svijetu i svemu stvorenju. Dok je Sotona odbačen daleko, oni koji su u Kristu pomireni došli su blizu. U Poslanici Efežanima čitamo: „Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš. on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zàpovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka  te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo.  I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu“ (Ef 2,13-18).

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


18. Ne zaboraviti Boga - Izaija 22,8-14

Pred kraj velikoga odlomka u kojem se nalaze proroštva protiv okolnih naroda i velikih sila onoga doba (usp. Iz 13 – 23), Knjiga proroka Izaije u dvadeset i drugom poglavlju donosi i riječi protiv Judejskih vođa i stanovnikâ Jeruzalema. U središtu toga poglavlja nalazi se govor protiv vojnih priprema kakve su provodili Jeruzalemci u doba kad su im se približavali neprijatelji sa sjevera (22,8-14).

Taj govor započinje riječima: „U onaj dan svrnuo si pogled na oružje u Šumskoj kući“ (22,8). Riječ je o kući koja se spominje u Prvoj knjizi o Kraljevima kao kuća zvana Libanonska šuma, a u nju je još kralj Salomon bio pohranio tri stotine velikih štitova od kovanog zlata (usp. 1Kr 10,16-17). Time se htjelo istaknuti Salomonovo bogatstvo, no očito je da je ova Šumska kuća služila kao oružarnica. Jeruzalemci su dakle počeli prikupljati oružje.

U nastavku se kaže: „Vidjeste da u gradu Davidovu ima mnogo pukotina. Sabraste vodu iz Donjega ribnjaka. Prebrojiste kuće jeruzalemske, porušiste kuće da zid učvrstite. Između dva zida načiniste spremište za vodu iz starog ribnjaka“ (Iz 22,9-11). Kad spominje pukotine u gradu Davidovu, to jest u Jeruzalemu, prorok misli na pukotine ili slabosti u gradskim zidinama, pa zato stanovnici grada ruše kuće kako bi iskoristili materijal kojim će popuniti i učvrstiti zidine. Uz oružje i zidine, zalihe vode predstavljale su ključan element za obranu grada. Jeruzalem je imao vlastiti izvor vode koji se zove Gihon, a prorok kaže da su Jeruzalemci načinili spremište za vodu „između dva zida“ kamo su trebali dovesti vodu iz starog ili donjeg „ribnjaka“. Riječ „ribnjak“ prevodi hebrejsku riječ koja zapravo označava spremište za vodu, cisternu. Nije ondje bilo riba, nego je bila riječ o strateškoj zalihi za grad. Izvor Gihon bio je na rubu grada, uz same zidine, pa je time i obranu grada činio težom. Znamo iz Druge knjige o Kraljevima da je judejski kralj Ezekija, čiji je Izaija bio suvremenik, proveo velike radove na sustavu spremištâ za vodu. Ondje se, u zaključku o Ezekijinu vladanju, kaže da je on „sagradio ribnjak i prorov da dovede vodu u grad“ (2Kr 20,20). Bio je to dio Ezekijinih priprema za rat kad su mu zaprijetili Asirci pod vodstvom Sanheriba.

Još se detaljnije o tim pripremama govori u Drugoj knjizi Ljetopisa: „Ezekija, vidjevši gdje je došao Sanherib i kako snuje da zavojšti na Jeruzalem,  posavjetova se s knezovima i s junacima da začepi vodene izvore koji bijahu izvan grada. Oni mu podupriješe osnovu.  Sabralo se mnogo naroda te su začepili sva vrela i potok koji teče posred zemlje. Govorahu: 'Zašto da asirski kraljevi nađu toliko vode kad dođu?'  Ezekija se osokolio, obnovio sav oboreni zid i podigao kule na njemu; izvana je sagradio drugi zid i utvrdio Milon u Davidovu gradu; napravio je mnogo kopalja i štitova“ (2Ljet 32,2-5). I u ovom je tekstu riječ o naoružavanju, o utvrđivanju zidova i o osiguranju zaliha vode.

Čini se da Izaija govori upravo o Ezekijinim pripremama za rat. On nabraja sve pothvate Jeruzalemaca u tom smislu, ali ističe i jedan nedostatak tih priprema, pa kaže: „Ali se ne obazreste na Tvorca, nit' vidjeste onog što davno sve smisli“ (Iz 22,11). U svim pripremama za rat, Jeruzalemci su zaboravili na Boga koji sve ima u svojoj ruci. U hebrejskom tekstu ono „sve“ što Bog davno smisli, moglo bi se razumjeti i kao grad, to jest Jeruzalem koji je Bog davno zamislio. Tako Izaija podsjeća Jeruzalemce da su oni od početka u Božjem naumu i da je njihov grad Božje djelo, pa se ne smije zaboraviti na Boga, dok se priprema za obranu grada.

U nastavku prorok kaže: „Gospodin nad vojskama pozivaše vas u dan onaj da plačete i tugujete, da obrijete glave i pripašete kostrijet“ (22,12). Bog, dakle, poziva na pokoru, na pokajanje za grijehe, kako bi se na taj način narod vratio Bogu i priznao njegovu vrhovnu vlast, jer on je Gospodin nad vojskama, onaj koji doista predvodi svoj izabrani narod u svim bitkama.

No, umjesto pokore i pokajanja, prorok u narodu vidi nešto drugo: „A gle: radost i veselje, ubijaju goveda i kolju ovce; jedu meso i piju vino: 'Jedimo i pijmo, jer sutra nam je mrijeti'“ (22,13). Dvije su stvari ovdje jasne. Najprije, narod nije poslušan Bogu. Drugo i još važnije, narod se predao beznađu jer su odlučili organizirati gozbe misleći da će ionako uskoro biti pobijeđeni i svi izginuti. Sasvim su izgubili iz vida činjenicu da je Bog na njihovoj strani i da je to Bog snažan – Gospodin nad vojskama.

Ovaj je tekst poziv na pouzdanje u Boga. Prorok se ne protivi svim pripremama koje je kralj izveo pred ratnom opasnošću, ali upozorava da se ne smije zaboraviti ona najvažnija priprema: poslušnost Bogu, molitva i pouzdanje u Boga.

U svome životu vjernik je uvijek pozvan služiti se svojim sposobnostima, znanjima i umijećima, ali ne smije zaboraviti da svako njegovo djelo mora biti u poslušnosti Bogu, praćeno molitvom i sviješću da je Bog taj koji svojom ljubavlju, zauzetošću i snagom prati sve što činimo.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


19. Gospodin kraljuje - Izaija 24,18-23

Dvadeset i četvrto poglavlje Knjige proroka Izaije obično se naziva Izaijina Apokalipsa, a započinje prizorima tragedije: „Gle, Gospodin razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene“ (Iz 24,1), i nastavlja se u istom tonu: „Opustošena bit će zemlja, opljačkana sasvim, jer je Gospodin odlučio“ (24,3). Razlog je ove tragedije jasno iznesen: „Jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše. Zato prokletstvo proždire zemlju, okajavaju stanovnici njeni. Zato su sažgani žitelji zemljini i malo je ljudi preostalo“ (24,5-6).

Ovim je riječima izrečen sud nad narodom, a u središtu Apokalipse prikazan je i način kako će biti izvršena presuda: „Da, otvorit će se ustave u visini i zatresti zemlji temelji. Zemlja će se grozno razbiti, zemlja će se strašno raspući, zemlja će se silno uzdrmati, zemlja će zateturati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe; toliko će joj otežati bezakonje njeno da će pasti i neće više ustati“ (24,18-20).

Kad prorok kaže da će se „otvoriti ustave u visini“, čini se da želi podsjetiti na potop iz vremena Noe kojim je okončan red koji je Bog bio uspostavio u stvaranju, kad je odijelio vode nad svodom nebeskim od voda pod svodom. Ostale slike upućuju na potres velikih razmjera. Danas znamo da je oko početka Izaijina djelovanja, u vrijeme kralja Uzije, područje Izraela i Judeje pogodio razoran potres. Tako je za proroka Amosa rečeno da je počeo djelovati „dvije godine prije potresa!“ (Am 1,1). I Knjiga proroka Zaharije spominje taj potres kad govori o budućim nevoljama: „Dolina gore moje bit će ispunjena od Goe pa do Jasola i bit će zakrčena kao što je bila zakrčena poslije potresa u dane Uzije, kralja judejskog. Tada će doći Gospodin, Bog tvoj, i svi sveci s njim“ (Zah 14,5).

Izaija je vjerojatno imao pred očima posljedice istoga potresa kad je govorio o zemlji koja će se silno uzdrmati. U nastavku kaže: „I dogodit će se u onaj dan: Gospodin će kazniti u visini vojsku nebesku, a na zemlji sve kraljeve zemaljske; bit će sakupljeni i zasužnjeni u jami, zatvoreni u tamnicu i nakon mnogih dana kažnjeni“ (Iz 24,21-22). Ove će riječi naći svoj odjek u dvadeset i sedmom poglavlju Izaijine knjige, gdje se kaže: „U onaj dan kaznit će Gospodin mačem ljutim, velikim i jakim Levijatana“ (27,1). Gospodinova kazna u prvom jer redu namijenjena silama koje nisu ljudskog podrijetla i koje se protive njegovu narodu. Levijatan je bio mitološko biće koje je s vremenom preuzelo ulogu glavnog protivnika Boga i njegova naroda. Vojska nebeska, o kojoj ovdje govori Izaija, predstavlja također bića koja se protive Bogu. Na taj način Izaija opisuje duhovni boj koji se događa između duhovnih bića: Boga s jedne strane i Sotone i onih koji su njegovi s druge strane.

Osim toga, kažnjeni će biti i kraljevi zemaljski. Opet je riječ o protivnicima Božjim. Ako se misli na kraljeve tuđih naroda, onda su to kraljevi koji su se borili protiv Božjeg izabranog naroda. Ako se pak misli na kraljeve u Izraelu i Judi, onda su to oni koji su odvraćali narod od prave vjere i vršenja pravde, te su se na taj način protivili Bogu. I dalje je to duhovni boj.

Ovi protivnici Boga bit će zatvoreni, utamničeni, kako ne bi mogli više nauditi njegovim izabranicima. Smisao duhovnoga boja nije uništenje neprijatelja, nego izbavljenje i zaštita onih koji su Božji.

Izaija zaključuje ovu Apokalipsu riječima: „Pocrvenjet će mjesec, postidjet se sunce, jer će kraljevati Gospodin nad vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu i slava će mu sjati pred starješinama“ (24,23). Mjesec i sunce postavljeni su ovdje ne samo kao nebeska tijela koja su donosila svjetlost noću i danju i čija će svjetlost biti zasjenjena božanskom svjetlošću, nego su ovdje i kao nebeska tijela koja su bila štovana poput božanstava, pa će se očitovati njihova nemoć i istina da nije riječ o božanstvima.

Na kraju će Bog zavladati nad cijelim svijetom i cijelim svemirom i neće mu biti ravna. Konačno će se, nakon svih nevolja, očitovati njegova moć, a zemljom će opet zavladati red, onaj red koji samo Bog može uspostaviti jer ga je on na početku i stvorio.

Sjaj kojim će Bog zasjati ostat će tema i u kasnijim biblijskim knjigama, a osobito će doći do izražaja u Otkrivenju kad se govori o budućem, otkupljenom Jeruzalemu: „I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!“ (Otk 21,23). Za kršćanina, Krist je donio pravo svjetlo u kojem je otkupljenje, izbavljenje, sigurnost, život, mir i radost.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


20. Božja gozba - Izaija 25,6-10

U dvadeset i petom poglavlju Knjige proroka Izaije nailazimo na opis gozbe koju priređuje Gospodin koji je pobijedio i koji kraljuje. Ondje se kaže:

„I Gospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: 'Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!'“ (Iz 25,6-10).

Gospodin, dakle, kao pobjednik priređuje gozbu. Ta će se gozba dogoditi na „ovoj gori“. To je gora Sion – mjesto jeruzalemskoga Hrama. Time odmah ova gozba dobiva i žrtveni karakter. U Starom zavjetu postojalo je više vrsta žrtava. Među žrtvama, postojala je primjerice žrtva paljenica kod koje je čitava žrtvena životinja bila spaljena „na ugodan miris Bogu“. S druge strane, postojala je i žrtva koja se zvala pričesnica. Imala je to ime jer je od žrtvene životinje koju bi vjernici donijeli dio bio spaljen i tako pripadao Bogu, drugi dio služio je kao hrana prinositeljima žrtve, a treći dio pripao bi svećenicima. Tako su svi imali dijela na toj žrtvi. Čini se kao da ovdje kod proroka Izaije Bog pripravlja svojevrsnu žrtvu pričesnicu. Razlika je, međutim, što žrtvenu životinju ne donose ljudi, nego Bog sâm prinosi žrtvu i priprema gozbu. Ona će biti pripremljena od najboljega mesa i od najboljega vina.

Osim toga, na gozbu će biti pozvani svi narodi. To je bilo nešto nezamislivo, kako u Izaijino vrijeme, tako i općenito u židovstvu. Na goru Sion, u područje jeruzalemskoga Hrama, u onaj njegov dio oko žrtvenika, mogli su ući samo Židovi i samo su oni mogli prinositi žrtve i jesti od žrtvovane životinje. Sada najednom prorok govori o svim narodima. Da bi to naglasio, on dodaje i da će Bog raskinuti zastor koji je zastirao sve narode. Ovaj je zastor zamišljen kao svojevrsna razdjelnica između Izraelaca i svih drugih naroda. Oni su sebe doživljavali kao Božji izabrani narod, pa stoga i kao sveti narod. Sada kao da će izgubiti ovu posebnost, kao da će svi narodi postati Božji izabrani narod, svet narod i poseban narod, svi oni koji se nađu na Božjoj svetoj gori i na njegovoj gozbi.

S gozbom na Božjoj svetoj gori povezano je i uništenje smrti. Kao da su Božjom pobjedom i ovom gozbom poništene posljedice onoga prvoga grijeha, kad je po Adamu i Evi smrt ušla u svijet.

Konačno, Bog će ukloniti sramotu svoga naroda, to jest Izraelaca. Njihova je sramota bilo progonstvo i ropstvo pod drugim narodima. Bog će i njima donijeti oslobođenje.

Riječi o suzi koja će biti otrta preuzima i novozavjetno Otkrivenje. Ondje Ivan kaže: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema.  I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: 'Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.' Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: 'Evo, sve činim novo!'“ (Otk 21,1-5).

Vidi se kako Otkrivenje ujedinjuje velike Izaijine teme. Tu je Bog koji će biti s njima, to jest S-nama-Bog – Emanuel, o kojem prorok govori u sedmom poglavlju svoje knjige. Tu je Sveti grad, obnovljeni Jeruzalem, u koji prorok smješta veliku gozbu i dolazak svih naroda. Tu je prestanak boli i smrti, baš kao što to navješćuje i prorok Izaija. To je pobjeda nakon duhovnog boja koji je prikazan u prethodnim poglavljima Otkrivenja, a o kojem govori i Izaija. On prikazuje Božju pobjedu kao novo stvaranje, a i u Otkrivenju Bog kaže: „Evo, sve činim novo!“ Sve je to razlog klicanju i velikom veselju onih koji su Božji.

Izaija u svoje vrijeme nije mogao predvidjeti da će se sve to dogoditi po dolasku Isusa Krista i da će on biti taj koji će donijeti pobjedu među ljude. Izaija je vjerojatno mislio da će se ova velika i svečana gozba dogoditi kad se Izraelci vrate iz progonstva, a Novi zavjet nas uči da je ta gozba započela dolaskom Isusa Krista i da će svoju puninu imati o njegovu drugom dolasku.

Ipak, kao kršćani, već sudjelujemo u punini u radosnom zajedništvu s Kristom svaki puta kad slavimo euharistiju. To je svečana pobjednička gozba u kojoj doživljavamo da je Bog s nama – Emanuel.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


21. Tvrd grad - Izaija 26,1-6

U Knjizi proroka Izaije, u dvadeset i šestom poglavlju nalazimo tekst koji se obično naziva pobjedničkom pjesmom. Ona i započinje riječima: „U onaj dan pjevat ću ovu pjesmu u zemlji Judinoj“ (Iz 26,1). Doslovno bi se zapravo moglo prevesti: „Bit će pjesma u zemlji Judinoj“, što daje dojam kako da će sva zemlja biti ispunjena pjesmom, gotovo kao da će zemlja postati pjesma.

To je pjesma o utvrđenu gradu. Prethodno, na početku dvadeset i petog poglavlja prorok je govorio o tvrđi neprijateljskoj koja „više nije grad“ i koja se „dovijeka više obnoviti neće“ (25,2). Taj grad koji je Bog „pretvorio u hrpu kamenja“ (25,1) jest Babilon. S druge strane, Jeruzalem je grad iz dvadeset i šestoga poglavlja. O njemu Izaija pjeva: „Tvrd grad mi imamo: za obranu nam On podiže zidove i predziđa“ (26,1). Bog je taj koji obziđuje i utvrđuje grad. Kad se kaže da za „obranu“ on podiže zidove, u hebrejskom se izvorniku pod riječju „obrana“ skriva riječ ješua, što znači spasenje. Zapravo, u hebrejskom nema zamjenice „on“, pa je spasenje subjekt rečenice: „Spasenje nam podiže zidove i predziđa“. Na taj je način Spasenje drugo ime za Boga. Kršćanin odmah u tom naslovu prepoznaje i isti korijen koji se nalazi i u Isusovu imenu: Jehošua.

Prorok potom poziva svoje čitatelje: „Otvorite vrata! Nek' uđe narod pravedni koji čuva vjernost, čiji je značaj čvrst, koji čuva mir jer se u te uzda“ (26,2-3). Jeruzalem je tako prikazan kao sveti grad koji je cijeli postao svetište u koje ne može svatko stupiti. Kao što su nekad u jeruzalemski Hram mogli ući samo Židovi koji su obredno čisti, tako sada u Sveti grad Jeruzalem mogu ući samo oni koji su pravedni, vjerni, čiji je značaj čvrst, to jest oni koji su pouzdani, na koje se čovjek može osloniti, te oni koji čuvaju mir. To su značajke koje uvode u spasenje, a u njihovu je temelju pouzdanje u Boga.

Zato Izaija kaže: „Uzdajte se u Gospodina dovijeka, jer Gospodin je stijena vječna“ (26,4). Više je puta kod različitih proroka, ali i u psalmima, Bog nazvan stijenom. Tako u Psalmu 18 čitamo: „Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj; Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!“ (Ps 18,3). U hrvatskom prijevodu ovdje je pogrešno stavljena riječ „pećino moja“. Zapravo je riječ o „stijeni“. Tako da i u Psalmu i kod Izaije nalazimo sličnu ideju. Psalam govori o Bogu koji izbavlja od neprijatelja, od smrtne opasnosti, iz nevolje (usp. 18,4-7), a slično i Izaija govori o Bogu koji se protivi onima koji se uznose. To su nepravednici, nevjerni, oni na koje se čovjek ne može osloniti, oni koji se protive miru. To su oni koji ne mogu ući u Sveti grad jer se ne pouzdaju u Boga.

Bog je stijena, on daje čvrstoću i sigurnost. Ova sigurnost očituje se i po Božjem djelovanju prema onima koji „obitavahu visoko“. Njih on obara i „razvaljuje tvrđu visoku, ruši u prah, sravnjuje sa zemljom“ (26,5). Čini se da je ovdje opet riječ o Babilonu, onom gradu koji je Bog pretvorio u hrpu kamenja, kako je to već prethodno rečeno. Ovdje je riječ o uništenju neprijatelja jer to znači spasenje za Božji narod koji je predstavljen kao potlačen i siromašan.

Neprijateljski je grad tako uništen da ga „gaze noge, noge ubogih i koraci nevoljnih“ (26,6). Još jednom ovdje je tipična slika poniženja onih koji su nepravedni i uzvišenja potlačenih pravednika, pa se događa zamjena uloga.

Kršćanski vjernik koji čita ovaj odlomak razmišljat će o sigurnosti koju Gospodin daje onima koji trpe nepravdu i bilo kakvu nevolju. Zbog Boga koji je čvrsta stijena, koji za nas grad utvrđeni grad, koji za naše spasenje podiže zidove i predziđa, možemo uvijek radosno pjevati.

Iz Poslanice Efežanima znamo da nam se, kao kršćanima, nije boriti „protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (Ef 6,12). Stoga kao neprijatelje koje će Bog uništiti ne bi nikad trebalo gledati pojedine ljude oko nas ili skupine ljudi, nego zloduhe i napasti koje nas mogu odvesti u grijeh i izvesti iz utvrđenoga grada koji je Bog za nas izgradio.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


22. Gospodin daje mir - Izaija 26,7-19

Nakon pobjedničke pjesme s početka dvadeset i šestog poglavlja Knjige proroka Izaije, isto se poglavlje nastavlja psalmom koji dočarava odnos Boga i njegova pravednika, koji započinje riječima: „Put je pravednikov prav, ti ravniš stazu pravednom“ (Iz 26,7). U poganskim religijama naroda koji su obitavali oko Izraela obično su bili ljudi ti koji su, prilikom različitih blagdana, trebali pripremiti put za likove svojih božanstava. Čistili bi put, uklanjali višak zemlje, ukrašavali bi okolne zgrade. Kod Izaije Bog sâm pripravlja put i taj put nije pripravljen za njega, nego za njegov narod. Kako je lijepa ova slika Boga koji nije dalek i nezainteresiran, koji ne stavlja pred svoj narod zahtjeve poput oholih vladara, nego se brine o svom narodu i tretira svoj narod kao kraljevski narod.

Iz ove slike odnosa koji Bog ima prema svome narodu, gradi se i slika odnosa naroda prema Bogu. Zato prorok u ime naroda kaže: „Da, na stazi tvojih sudova željno te, Gospodine, čekamo; ime tvoje i spomen tvoj duša nam žudi“ (26,8). Narod je upoznao Božju zauzetost za njega, Božju pomoć u svojoj povijesti, i zato ga željno čeka da ponovno djeluje, da ponovno pokaže svoju veličinu i svoju ljubav. Narod žudi za Božjim imenom, za onim svetim imenom koje se ni izgovoriti nije smjelo, a opet je označavalo trajnu Božju prisutnost među njima. Narod žudi za Božjim spomenom, za oživljavanjem uspomene na sva Božja velika i čudesna djela u korist naroda. Oni vjeruju u njih i žele ih opet iskusiti.

Zato prorok kaže: „Dušom svojom žudim tebe noću i duhom svojim u sebi te tražim“ (26,9). Riječ „duša“ u Starom zavjetu označava nečiji život, a duh označava njegov životni dah. Tako čovjek svakim trenutkom svoga života žudi za Bogom. Mi bismo možda danas rekli da žudi svakim otkucajem svoga srca. I to čini noću. Noć je ono razdoblje koje je u ljudima uvijek budilo nelagodu i strah. U svim strahovima, prorok traži Gospodina. On vidi Gospodinovu uzdignutu ruku (usp. 26,11) koja daje sigurnost i pravdu, pa zato kaže: „Gospodine, ti mir nama daješ, jer ti si tvorac svih djela naših“ (26,12).

Sljedeći je redak neka vrst ispovijedi naroda: „Gospodine, Bože naš, gospodarili su nama osim tebe drugi gospodari, ali tebe jedinog, ime tvoje, častimo“ (26,13). Moglo bi se ovdje misliti na vladare tuđih zemalja koji su zavladali nad Izraelcima, ili na kraljeve koji su si možda uzimali vlast koja im nije bila od Boga dana. Ipak, ako se zna da se iza glagola „gospodariti“ krije hebrejski glagol baal, onda se mora pomisliti na Baala i ostala božanstva kojima su Izraelci dopustili da umjesto Boga nad njima vladaju. Zato i moraju, nakon ispovijedi da su bili napustili svoga Boga, sada ponoviti i svoje prianjanje uz Boga kao uz onoga jedinoga čije ime žele častiti. U nastavku prorok kaže: „Mrtvi neće oživjeti, sjene neće uskrsnuti, jer ti si ih kaznio i uništio i zatro svaki spomen na njih!“ (26,14). Izborom riječi, osobito spominjući „sjene“, izraz koji je označavao i narode koji su prije Izraelaca nastanjivali Obećanu zemlju, prorok govori o onima koji su prije Izraelaca štovali Baala i ostala poganska božanstva. Ta im božanstva nisu mogla donijeti život i sigurnost. To je moguće samo Bogu jedinomu.

To je i izrečeno riječima: „Umnožio si narod, Gospodine, umnožio si narod, proslavio se, proširio sve granice zemlje!“ (26,15). No, budući da se Božji izabrani narod iznevjerio i da je počeo štovati druge bogove, stigla ih je nevolja, pa prorok kaže: „Kao što se trudna žena pred porođajem grči i viče u bolovima, takvi smo, Gospodine, pred tobom. Zatrudnjeli smo, u mukama smo kao da rađamo, nismo donijeli duha spasenja zemlji nit' se rodiše stanovnici svijeta“ (26,17-18). Ove riječi podsjećaju na Knjigu Postanka gdje, nakon prvoga grijeha, Bog progovara Evi i opisuje njezine trudove i porođajne boli kao posljedicu njezina grijeha. Tako i narod trpi posljedice svoga grijeha koji je uspoređen s onim iskonskim grijehom.

Ipak, sve te nevolje, kao i posljedice grijeha, nisu trajne, pa prorok kliče: „Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti,  i zemlja će sjene na svijet dati“ (26,19). To je slika buduće nade i sigurnog spasenja.

Cijeli ovaj Izaijin psalam budi u nama pouzdanje u Boga. Svjesni smo svojih grijeha i slabosti, svjesni smo da smo bili nevjerni Bogu, ali isto tako znamo da nas on ne zaboravlja, nego nas i dalje spašava. Upravo ova nada daje mir u svim nevoljama i teškoćama. Gospodin nam daje mir, jer je on tvorac svih naših djela. Sve dobro što činimo, njegovo je i ostaje dovijeka.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


23. Obnova vinograda - Izaija 26,20 – 27,11

U Knjizi proroka Izaije, nakon prorokova psalma koji je molitva puna nade i pouzdanja u Gospodina, a smješten je u središtu dvadeset i šestoga poglavlja, na kraju toga poglavlja i početku dvadeset i sedmoga poglavlja nalazimo prizore koji su odgovor na tu molitvu.

Prorok se najprije obraća svom narodu: „Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se časkom dok jarost ne prođe. Jer, gle, izići će Gospodin iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg' orgiješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani“ (Iz 26,20-21). Usred njihovih nevolja, Izraelcima se moralo činiti da je Bog daleko i da ga i ne zanimaju njihova stradanja, da ih je potpuno zaboravio i odbacio. Kad se ovdje govori o Božjem prebivalištu, onda pred očima moramo imati nebo. U Prvoj knjizi o Kraljevima, kad Salomon posvećuje Hram u Jeruzalemu koji je katkad također viđen kao Božje prebivalište, Salomon u molitvi između ostaloga kaže, govoreći o Izraelcima: „Kad ti sagriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, a ti ih, rasrdiv se na njih, predaš neprijateljima da ih zarobe i odvedu kao roblje u daleku ili blizu zemlju, pa ako se pokaju srcem u zemlji u koju budu dovedeni te se obrate i počnu te moliti za milost u zemlji svojih osvajača… usliši s neba, gdje prebivaš, njihovu molbu i njihove prošnje, učini im pravdu i oprosti svome narodu što je zgriješio protiv tebe, oprosti sve uvrede koje ti je nanio, učini da mu se smiluju osvajači i da budu milostivi prema njemu, jer su oni tvoj narod i baština tvoja, njih si izveo iz Egipta iz užarenog kotla“ (1Kr 8,46-47.49-51). Nebo ovdje simbolizira Božju uzvišenost i onostranost, što bi se moglo činiti i Božjom udaljenošću, no i s neba Gospodin čuje molitvu i vidi nevolje svoga naroda i djeluje, baš kao što je to učinio i kad ih je izveo iz Egipta. Dovoljno je da narod prestane griješiti, da se pokaje i molitvom obrati Bogu.

Ista je ideja prisutna i kod Izaije. I on vidi Boga koji izlazi iz svoga prebivališta, koji se katkad čini udaljenim, a opet čuje molitvu i izbavlja svoj narod. Narod je pozvan da se zatvori u svoje sobe, kao što su to trebali učiniti kad je u Egiptu zatornik prolazio među Egipćanima i sijao smrt, dok su Izraelci bili spašeni. Izaija zapravo predviđa novi izlazak, novu Pashu, novo Božje spasiteljsko djelo.

Na početku dvadeset i sedmog poglavlja kaže: „U onaj dan kaznit će Gospodin mačem ljutim, velikim i jakim Levijatana, zmiju hitru, Levijatana, zmiju vijugavu, i ubit će zmaja morskoga“ (Iz 27,1). Već je u svome psalmu u dvadeset i šestom poglavlju Izaija podsjetio na porođajne bolove koji su u Knjizi Postanka predstavljeni kao posljedica istočnoga grijeha i usporedio ih je s nevoljama Izraelaca, koje su također posljedica grijeha. Sada opet podsjeća na onaj istočni grijeh govoreći o mitološkom Levijatanu kao o zmiji koju će Gospodin kazniti i uništiti. To će biti izbavljenje za Božji narod.

U nastavku prorok donosi ove Božje riječi: „U onaj dan pjevajte mu, vinogradu vinorodnom: Ja, Gospodin, njega čuvam, svaki čas ga zalijevam, i da ga tko ne ošteti, danju i noću stražim. Nema gnjeva u meni! Nek' se trnje i drač samo pojavi, protiv njega ustat ću u boj, svega ću ga sažgati! Ili u moje nek' dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!“ (27,2-5). Već je u petom poglavlju svoje knjige Izaija donio Božje riječi o vinogradu, ali o vinogradu koji ne rađa grožđem, nego rađa vinjagu, pa ondje Bog poziva svoje slušatelje da presude između njega i njegova vinograda te najavljuje pustošenje toga vinograda koji je slika njegova naroda (usp. Iz 5,1-7). Ovdje se ponavlja slika vinograda, no ugođaj je drugačiji. Vinograd je već opustošen, ali Bog ga ne napušta, nego se za njega i dalje brine te iskorjenjuje trnje i drač, to jest neprijatelje svoga naroda.

Zato Bog i kaže: „Dolaze dani kad će se ukorijeniti Jakov, ragranit' se i procvasti Izrael, i sav svijet plodovima napuniti“ (27,6). Izrael je ovaj vinograd koji će sada donositi plod i njime napuniti sav svijet. Pritom se misli na Izraelovu ulogu svjedoka. Božji izabrani narod postaje svjedok za Boga pred svim drugim narodima.

Istovremeno, narod je pozvan da pogleda oko sebe i vidi sudbinu svojih tlačitelja. Njih stiže sudbina koja je gora od svih nevolja što ih je Izrael proživio. Govoreći, čini se o asirskoj Ninivi ili pak o Babilonu, prorok kaže: „Jer opustje tvrdi grad, naselje je poharano, napušteno kao pustinja. Telad ondje pase – leži ondje, grmlje brsti… Jer to je narod nerazuman, zato ga neće žaliti Stvoritelj, Tvorac mu se neće smilovati“ (27,10-11).

Da bi izbjegao takvu sudbinu, Božji je narod pozvan: „Neka se smrve svi kamenovi žrtvenika kao što se u prah drobi krečno kamenje! Nek' se više ne dižu ašere i sunčani stupovi“ (27,9). Narod mora napustiti svako idolopoklonstvo i u potpunosti se vratiti Bogu jedinomu.

Ovaj odlomak tješi svakoga komu se čini da je Bog daleko i da ne čuje njegovu molitvu. Prorok nam kaže da Bog uvijek čuje i uvijek djeluje i uvijek spašava, pa i onda kad mi to ne primjećujemo.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


24. Kamen ugaoni - Izaija 28,14-17

Prorok Izaija u dvadeset i osmom poglavlju svoje knjige najprije upozorava i opominje Samariju, glavni grad sjevernoga izraelskog kraljevstva zbog njezine nevjere i nepravde koja u njoj vlada (usp. Iz 28,1-6), a zatim govori i protiv loših svećenika i lažnih proroka (usp. 28,7-13).

Odlomak s upozorenjima završava se ovim riječima: „Stoga čujte riječ Gospodnju, vi podsmjevači, vi što vladate narodom ovim koji je u Jeruzalemu. Vi velite: 'Sklopismo savez sa smrću i s podzemljem učinismo sporazum. Kad prođe bič razorni, ne, neće nas dohvatiti, jer od laži načinismo sebi sklonište i od obmane skrovište'“ (28,14-15). Riječ je očito o lošim upraviteljima i nesposobnim savjetnicima koji nisu slušali savjete koje je Bog davao po prorocima, nego su se oslanjali na saveze s drugim narodima. Ovdje bi se moglo prepoznati dvije povijesne situacije u Judeji. Jedna bi mogla biti u doba kralja Ahaza koji se oslanjao na svoje savjetnike, kao što je to već viđeno u sedmom poglavlju Knjige Izaijine, te je sklopio savez s Asirijom protiv susjednoga sjevernog izraelskog kraljevstva i protiv Aramejaca iz Damaska. U tom slučaju izrazi 'smrt' i 'podzemlje' predstavljali bi asirsko kraljevstvo. Druga povijesna situacija mogla bi biti više od stotinu godina kasnije, kad su Babilonci osvajali Judeju i Jeruzalem, a jeruzalemski su upravitelji htjeli sklopiti savez s Egiptom. S obzirom da se kasnije kaže: „Propast će savez vaš sa smrću, vaš sporazum s podzemljem držat' se neće. Kada bič razorni prođe, satrt će vas“ (28,18). Vjerojatnije je ovdje riječ o asirskim osvajanjima, jer ova velika sila s istoka koju Ahaz poziva u pomoć protiv svojih susjeda, doći će tako na granice Judeje i ugroziti njezin opstanak u doba Ahazova sina Ezekije.

Već je u sedmom poglavlju Izaijine knjige bila riječ o Ahazu koji nije htio tražiti znak od Boga, to jest nije se htio savjetovati s Bogom, nego se savjetovao samo sa svojim zemaljskim savjetnicima. I ovdje je prokazana njegova odluka da se osloni na ljude koji su ga loše savjetovali i koji su svoje zaključke temeljili na obmani i laži.

Nasuprot takvim savjetnicima stoji Bog, pa prorok donosi ove njegove riječi: „Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti. I uzet ću pravo za mjeru, a pravdu za tezulju“ (28,16-17).

Naziv Sion u to je doba označavao dvije stvarnosti. Sion je najprije bilo ime brežuljka na kojem je stajao grad Jeruzalem i njegova kraljevska palača. Kad je izgrađen hram na susjednom brežuljku, naziv Sion prešao je na taj, najvažniji dio Jeruzalema. U Izaijino doba vjerojatno bi trebalo već poistovjetiti Sion s mjestom jeruzalemskog hrama. Stoga bi i ovo o čemu Bog ovdje govori trebalo smjestiti u hram.

Ondje će biti postavljen „kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.“ Kad se ove riječi čitaju na hebrejskom jeziku, onda „kamen odabrani“ može biti prevedeno i „kamen kušanja, iskušavanja“. Riječ je o tvrdu crnu kamenu, najčešće škriljevcu, o koji se trljalo zlatni predmet kako bi se utvrdilo koja je kvaliteta toga zlata. Preko kamena se povuklo primjerice zlatnu kovanicu, a ona bi ostavila trag na kamenu. Različite kvalitete zlata ostavljale su različite nijanse boja na kamenu. Uspoređujući taj trag s tragom koji je ostavio primjerak čistoga zlata, mogao se utvrditi postotak zlata u nekoj kovanici. Dakle, kamen kušanja koji će Bog postaviti na Sion bit će takav da će se uz njegovu pomoć otkriti svačija kvaliteta, kakav je tko. Naravno da je ovdje riječ o kvaliteti nečije vjere i nečijeg života. „Dragocjen kamen ugaoni“ podsjeća na „kamen ugaoni“ na kojem je utemeljena zemlja iz Knjige o Jobu (usp. Job 38,6), ali može upućivati i na izraz koji na više mjesta u Bibliji označava u prenesenom smislu narodne vođe. Tako se može zamisliti da je ovaj „dragocjen kamen ugaoni“ koji će biti postavljen na Sionu neki novi vođa kojega će Gospodin postaviti i koji će biti poput nekog testa za svakoga tko s njim dođe u dodir. Konačno, to će biti „temeljac“. U hebrejskom je čak rečeno „temelj utemeljen“, kao da bi bio nekako dvostruko čvrst i siguran.

U nastavku se kaže: „Tko u nj vjeruje, neće propasti“, no moglo bi se prevesti i: „Tko se na nj osloni, neće propasti“. To je puno konkretnija slika čvrstoga kamena temeljca koji postaje oslonac koji spašava od propasti. Naravno da su već prvi kršćani u tom kamenu prepoznali Isusa Krista, pa u Prvoj Petrovoj poslanici čitamo: „Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“ (1Pt 2,4-5).

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


25. Radost u Gospodinu - Izaija 29,15-24

Na kraju dvadeset i devetog poglavlja svoje knjige prorok Izaija, po tko zna koji put, govori o zlim savjetnicima, pa kaže: „Teško onima koji se od Gospodina kriju da bi svoje sakrili namjere i koji u mraku djeluju i zbore: 'Tko nas vidi i tko nas pozna?'“ (Iz 29,15). Riječ je o onima koji loše savjetuju kralja, ne osvrćući se na Božju riječ koju posreduju proroci i ne oslanjajući se na Boga u svojim odlukama. Pritom, osloniti se na Boga znači imati povjerenja i pouzdanja u njega.

Zato prorok nastavlja: „Kolike li naopakosti vaše! Cijeni li se glina kao lončar, pa da djelo rekne svome tvorcu: 'Nije me on načinio'? Ili lonac da rekne lončaru: 'On ne razumije ništa'?“ (29,16). To je upravo ono što su ovi savjetnici činili u odnosu na Boga. Zauzeli su njegovo mjesto. Njega, koji je stvorio cijeli svijet, koji je pozvao svoj izabrani narod iz Egipta, koji im je dao Obećanu zemlju, oni nisu slušali jer su se pouzdavali samo u svoju pamet i u vojnu snagu pojedinih velikih sila. Zaboravili su da su svi zajedno u Božjim rukama.

Takvima je namijenjeno proroštvo koje slijedi: „I čut će u onaj dan gluhi riječi knjige; oslobođene mraka i tmine, oči će slijepih vidjeti. A siromasi će se opet radovati u Gospodinu, najbjedniji će klicat' Svecu Izraelovu, jer neće više biti silnikâ, nestat će podsmjevačâ, istrijebit će se svi koji zlo snuju: oni koji riječju druge okrivljuju, oni koji na vratima sucu postavljaju zamku i nizašto obaraju pravednika“ (29,18-21).

Loši savjetnici predstavljeni su kao silnici jer imaju moć u zemlji, kao podsmjevači jer ismijavaju proroke i Božju poruku koju oni prenose, kao oni koji druge okrivljuju jer žele sakriti vlastite interese, kao oni koji obaraju pravednika i postavljaju klipove pod noge sucu jer njihov interes nije pravda. Njihov interes nije dobro naroda ili zemlje već isključivo vlastiti i to kratkoročni interes. Oni ne gledaju dugoročno, a pogotovo ne vide vječnost. Zato im Božji naputci ne odgovaraju jer se kose s njihovim kratkoročnim interesima.

Nasuprot lošim savjetnicima stoje gluhi koji će opet čuti riječi knjige, pri čemu se misli na knjigu Zakona, na onu knjigu koja sadrži Božju riječ i Božje naputke. Zato će oči slijepih biti oslobođene tmina. Ovdje je narod prikazan kao da je slijep jer hodi u tmini, budući da mu nitko ne nudi Božju riječ koja je jedina prava svjetlost i jedini pravi putokaz. Jednom kad budu rasvijetljeni Božjom riječju i kad prihvate njegovu volju, siromasi će se radovati i klicat će Bogu.

Ovdje se vidi da se bitka između dobra i zla ne vodi toliko između Izraela i okolnih naroda koji ga napadaju, nego između pravednika i nepravednika u samom narodu. I ponovno prorok pokazuje da je Bog na strani pravednika, na strani onih koji nemaju svjetovnu moć, na strani onih koji često trpe zbog zloporabe moći onih koji imaju veći utjecaj u društvu.

Bog, koji je predstavljen kao „Bog kuće Jakovljeve, koji otkupi Abrahama“, u nastavku kaže: „Neće se odsad više stidjeti Jakov i više mu neće lice blijedjeti, jer kad vidi usred sebe djelo mojih ruku, svetit će ime moje“ (29,22-23). Važno je da je Bog ovdje predstavljen kao „Bog kuće Jakovljeve“. Naziv Jakov dolazi od imena praoca Izraela, baš kao što je to prije njega bio i Abraham. Slično kao što se Bog Mojsiju iz gorućega grma predstavio kao Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, Bog otaca, tako se i sada predstavlja kao Bog otaca. Time on naglašava svoju vezanost uz svoj narod. Iako je narod njega zaboravio, što osobito vrijedi za vođe naroda, Bog nije zaboravio svoj narod i uvijek mu je bio vjeran. Izrael bi se trebao stidjeti kad bi ga Bog napustio, no to se nije dogodilo i zato se ne treba ni stidjeti ni plašiti. Dokaz Božje vjernosti bit će svima vidljiv po Božjim djelima.

Prorok zaključuje ovaj odlomak riječima: „Svetit će Sveca Jakovljeva, bojat će se Boga Izraelova. Zabludjeli duhom urazumit će se, a oni što mrmljaju primit će pouku“ (29,23-24). Lijepa je ova završna misao. Naime, oni koji su prije bili prikazani kao loši savjetnici, kao oni koji će propasti, ipak će imati priliku da se promijene. I oni će se urazumiti i oni će prihvatiti da budu poučeni Božjom riječju.

Upravo je Božja vjernost i njegovo neumorno milosrđe uzrok radosti vjernika. Mi, kršćani, ovu vjernost i milosrđe na osobiti način prepoznajemo u Isusu Kristu. U njemu nam dolazi Božje kraljevstvo i zbog toga svetimo ime Očevo, baš kao što to molimo i u molitvi Očenaš.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


26. Boga gledati  - Izaija 33,17-24

Trideset i treće poglavlje Knjige proroka Izaije odiše nadom u buduća vremena. Ono započinje svojevrsnim psalmom nade u kojem prorok kaže: „Gospodine, smiluj nam se, u te se uzdamo! Budi mišica naša svako jutro, naš spas u doba nevolje“ (Iz 33,2), da bi onda i sâm Bog progovorio: „Čujte, vi koji ste daleko, što sam učinio, a koji ste blizu, poznajte mi snagu!“ (33,13).

Konačno, u drugoj polovici toga, trideset i trećeg poglavlja, prorok se obraća svome čitatelju: „Oči će ti gledati kralja u njegovoj ljepoti, promatrat će zemlju nepreglednu“ (33,17). U nastavku će postati jasno da je ovaj kralj sâm Gospodin. Kad je u Izraelu uspostavljana monarhija i kad su Izraelci tražili svoga prvoga kralja, kako nas o tome izvješćuje Prva knjiga o Samuelu, Samuel ih je od toga odvraćao jer je vjerovao da jedino Gospodin može pravedno vladati u Izraelu (usp. 1Sam 8). Njegov govor završava riječima: „I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Gospodin vas neće uslišati u onaj dan!“ (8,18). Cijela kasnija povijest kraljevstva u Izraelu pokazuje, kako u Knjigama o Kraljevima tako i u Knjigama Ljetopisa, da ovi kraljevi nisu bili na visini svoga poslanja. Kao ideal postavljen je bio David, a rijetki među njegovim nasljednicima uspjeli su se približiti tom idealu.

Izaija vidi Boga koji ponovno preuzima vlast u svome gradu i u svome narodu. Kao da se ovdje čuje odjek Psalma 48 koji započinje riječima: „Velik je Gospodin, hvale predostojan u gradu Boga našega. Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj. Gora Sion, na krajnjem sjeveru, grad je Kralja velikog. Bog u kulama njegovim jakom se pokaza utvrdom“ (Ps 48,2-4).

Izaija, dakle, promatra Boga kao kralja na Sionu, u svetom gradu Jeruzalemu, a narod će imati priliku gledati svoga Boga i kralja. U Starom zavjetu bilo je nemoguće gledati Boga koji u Knjizi Izlaska kaže Mojsiju: „Moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20). Izaija predviđa veliku promjenu u odnosu između Boga i čovjeka. Čovjek, ne samo da će imati priliku vidjeti Boga, nego će razumjeti i njegovu ljepotu, a ta je ljepota nepregledna zemlja. Zemlja je od samih početaka sadržaj Božjih obećanja njegovu narodu. Sada će ponovno ući u posjed lijepe i nepregledne zemlje.

Ljepota zemlje očituje se i u miru, jer prorok kaže: „Gdje li je onaj što je brojio, gdje li onaj što je mjerio, gdje li onaj što je prebrajao mladiće?“ (Iz 33,18). Ovdje se misli na prebrojavanje mladića koji su sposobni za rat. U budućem Jeruzalemu, kaže Izaija, toga više neće biti.

Nakon što je najavio čitatelju da će vidjeti Boga, prorok ga poziva da baci pogled i na Jeruzalem: „Pogledaj na Sion, grad blagdana naših: oči će ti Jeruzalem vidjeti, prebivalište zaštićeno, šator što se ne prenosi, kojem se kolčići nikad ne vade, nit' mu se ijedno uže otkida“ (33,20). Jeruzalem je grad blagdanâ što ga na osobiti način predstavlja kao sveti grad, grad Božjega hrama, grad u koji su Izraelci svake godine triput hodočastili na tri velika hodočasnička blagdana. Taj je Jeruzalem u Izaijino doba iskusio opsade od strane neprijatelja, a nakon njega bit će i razoren i opustošen, a njegovi stanovnici bit će odvedeni u progonstvo te neće imati sigurna grada ni utočišta. Zato su značajne ove riječi koje govore o stabilnosti grada koji neće biti poput šatora koji se prenosi s mjesta na mjesto, nego će biti čvrsto utemeljen na Sionu.

U nastavku prorok kaže: „Ondje nam je Gospodin silni, umjesto rijeka i širokih rukavaca“ (33,21). Bog, koji ima sjedište u Jeruzalemu, bit će zaštita za grad i to bolja zaštita od bilo kakvih opkopa ispunjenih vodom koji su trebali odvratiti neprijatelja.

Izaija zaključuje ovaj odlomak riječima: „Jer Gospodin je sudac naš, Gospodin naš vojvoda, Gospodin je kralj naš – on će nas spasiti. I nijedan građanin neće reći: 'Bolestan sam!' Narodu što živi ondje krivnja će se oprostiti“ (33,22-24).

Naslov 'sudac' koji prorok ovdje daje Bogu podsjeća na starozavjetne suce o kojima govori Knjiga o Sucima. To nisu bili suci u našem smislu riječi, nego su bili vođe naroda koji su ostvarivali pravdu tako što su potlačeni narod oslobađali od njegovih tlačitelja. Sada tu ulogu preuzima Bog. On je Gospodin koji oslobađa i spasava. Narodu će biti oproštena njegova nevjera te će nestati svake nevolje. Odatle dolazi sigurnost grada u kojem žive i mogućnost da gledaju Boga u svojoj sredini.

Čovjek kojega je Bog oslobodio od grijeha i tako spasio, ulazi u prostor svetosti te može boraviti u Božjoj blizini i gledati Boga. Kršćaninove oči uvijek bi morale biti usmjerene prema Bogu u želji da njegovo lice gleda u vječnosti.

POSLUŠAJ PROMIŠLJANJE


27. Obradovana pustinja - Izaija 35,1-10

Trideset i peto poglavlje Knjige proroka Izaije donosi pjesmu o Božjem sudu. Nakon što je u prethodnom poglavlju izvršen sud nad Edomom, narodom koji je iskoristio propast judejskoga kraljevstva, sada se izvršava i sud nad Judom i Izraelom, no ishod je toga suda sasvim drugačiji. Bog preokreće sudbinu naroda.

Pjesma započinje riječima: „Nek' se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek' ljiljan procvjeta. Nek' bujno cvatom cvate, da, neka od veselja kliče i nek' se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona“ (Iz 35,1-2). Prorok govori o pustinji koja će procvasti. Pritom čitatelj ne smije imati pred očima samo romantičnu sliku ljepote koju će pustinji donijeti zelenje i cvijeće. Riječ je o pravoj životnoj preobrazbi. Naime, pustinja je značila nevolju, opasnost i smrt. Dovoljno se sjetiti da u pustinji nema vode ili je ima u vrlo ograničenim količinama, a bez nje život je nemoguć. Osim toga, u pustinji vreba opasnost od raznih životinja. U Judejskoj pustinji prebiva nekoliko vrsta otrovnica, opasni škorpioni i paukovi, te leopardi, a u starozavjetno vrijeme i vukovi. Tu su i ljudi na koje se u pustinji može naići, a koji nisu uvijek prijateljski raspoloženi. Pustinja je prepuna opasnosti i ovdje je kao takva postavljena za sliku položaja u kojem su se nalazili Judejci i Izraelci. No njihov položaj nije beznadan i nije nepopravljiv. Naprotiv, kaže se da će pustinja procvasti. U Judejskoj pustinji to se doista može dogoditi u zimskom kišnom razdoblju, kad kiše natope inače plodnu pustinjsku zemlju. Krajem zime pustinja se može zazeleniti. Izaija kaže da će joj biti dana slava Libanona i divota Karmela i Šarona. Libanon je bio poznat po bogatim šumama, Karmel po vinogradima, a Šaron po žitnim poljima. Judejska pustinja ili pustinja Negev sigurno nikad ne bi mogle imati toliko kiše da bi u njima mogle rasti šume, uspijevati vinogradi i maslinici ili da bi se mogla obrađivati polja. Stoga prorok govori o izvanrednoj preobrazbi koja će donijeti radost. On naravno ne govori o stvarnoj pustinji i stvarnim šumama, vinogradima i poljima. Izaija govori o Božjem izabranom narodu koji je u teškoj, životnoj opasnosti, ali čiju sudbinu sada Bog preokreće. Bog šalje svoju milost kao što pada kiša, ne bi li nestala nevolja i opasnost. Zato prorok i kaže o Božjem narodu: „Oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega“ (35,2).

Ovakvo Božje djelovanje, premda se još nije dogodilo, za proroka je sigurnost, ono će se neminovno dogoditi. Zato on potiče narod: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se!'“ (35,3-4). Narod koji je malaksao pod brojnim i teškim nevoljama, ne smije se predati, nego se mora ponovno ohrabriti i nastaviti dalje. Vjernikovo raspoloženje ne smije ovisiti o nevoljama sadašnjega časa, nego o budućoj nadi.

Budeći ovu nadu, Izaija kaže: „Evo Boga našega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!“ (35,4). Bog odlučuje osobno ući u ljudsku povijest i snažno u nju zahvatiti. Prorok je u to siguran jer poznaje način Božjeg djelovanja. On je znao kako je Bog djelovao u prošlosti, što opisuje i Sveto pismo, pa je tako i znao da Bog nikada nije napustio svoj narod, nego se osobno za njega zauzimao. To je izvor njegove nade i sigurnosti.

Kad opisuje kako će Bog djelovati, kad želi konkretizirati sliku procvale pustinje, Izaija kaže: „Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati k'o jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat' jezero, a tlo žedno – izvori. U brlozima gdje ležahu čaglji izrast će rogoz i trska“ (35,5-7). Preobražena pustinja postaje slika preobraženja života onih koji trpe. Božje djelovanje dotiče najosobnije situacije pojedinaca i mijenja ih, preobražava ih. Pojedincima vraća njihovo dostojanstvo, jer to znači povratak vida slijepima, sluha gluhima i govora nijemima. Bit će im vraćena punina dostojanstva.

Tada Bog pripravlja cestu za svoje otkupljenike. Prorok naglašava: „Bit će ondje čista cesta, a zvat će se sveti put“ (35,8). Put je svet jer je riječ o hodočasničkom putu kojim se ide prema Bogu. To je put kojim se ide u sveti grad, u Jeruzalem, put kojim se uzlazi prema jeruzalemskom Hramu. Božji otkupljenici tim se putom vraćaju iz progonstva. I njima je vraćeno dostojanstvo slobodnih ljudi. O njima Izaija kaže: „Doći će u Sion kličuć' od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratiti će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci“ (35,10).

Kršćanin u ovom Sionu i svetom gradu prepoznaje nebeski Jeruzalem prema kojem je Gospodin Isus Krist pripravio cestu. Pozvani smo radosno i kličući hoditi tim putem, a taj put jest cijeli naš život.

 


28. Ljubomora Gospodina nad vojskama - Izaija 37,28-35

Završavajući ovaj niz razmišljanja nad tekstovima prvog dijela Knjige proroka Izaije, a to je onaj dio koji završava s trideset i devetim poglavljem, zaustavit ćemo se na tekstu iz trideset i sedmog poglavlja, gdje se prorok obraća kralju Ezekiji u vrijeme kad je Judeji prijetila opasnost od asirskog osvajanja.

Stoga Bog, po Izaiji, ovako poručuje asirskome kralju Sanheribu: „Znam kad se dižeš i kad sjedaš, kad izlaziš i kad se vraćaš. Jer bjesnio si na me i jer obijest tvoja do ušiju mi dođe, prsten ću ti provući kroz nozdrve, uzde stavit' u žvale, vratit ću te putem kojim si došao!“ (Iz 37,28-29). Sanherib je ostvario Božji naum dok je osvajao okolna područja, no Bog mu nije namjeravao predati u ruke Judeju i Jeruzalem. Ovim riječima on kaže Sanheribu da je i on, koliko god moćan i kako god veliku vojsku imao, ipak u Božjim rukama i pod Božjom vlašću.

Bog se potom obraća judejskom kralju Ezekiji koji je prethodno ovako molio: „Gospodine nad vojskama, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim kraljevstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju. Prikloni uho, Gospodine, i počuj! Otvori oči, Gospodine, i vidi! Sanheribove čujder riječi koje poruči da izruga Boga živoga“ (37,16-17). Ezekija moli Boga: „Izbavi nas iz ruke njegove, da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si ti, Gospodine, Bog jedini!“ (37,20). Ezekija zapravo od Boga traži znak po kojem će svi narodi prepoznati Gospodina. To je onaj znak koji se nekoć Ezekijin otac Ahab nije usudio tražiti, kako se to vidi u sedmom poglavlju Knjige proroka Izaije.

Bog sada odgovara: „A znak nek' ti bude ovo: ove će se godine jesti što se sâmo okruni, dogodine što samo uzraste, a treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde, jedite im rod“ (37,30). Drugim riječima, Bog navješćuje da će Sanheribova opsada Jeruzalema biti kratkotrajna. Stoga se jedne godine neće moći sijati jer narod neće moći izići iz gradova, ali nakon toga moći će obrađivati polja. Osim toga, Gospodin daje i naputak da se sade vinogradi. Ako sijanje polja znači da će sljedeća godina biti mirna i sigurna, sadnja vinograda daje dugoročno obećanje mira i sigurnosti. Inače ta sadnja ne bi imala smisla.

To se vidi i iz nastavka Božjih riječi: „Preživjeli iz kuće Judine, žilje će pustit' u dubinu, plodom rodit' u visinu. Jer će iz Jeruzalema izaći Ostatak. Sačuvani s gore Siona“ (37,31-32). Jeruzalem se održao dok su gotovo svu preostalu judejsku zemlju poharali Asirci. Grad je bio pun izbjeglica iz sjevernoga izraelskog kraljevstva koje je palo gotovo dva desetljeća ranije. Sada ova situacija nevolje i trpljenja postaje zalog buduće nade. Ovaj će Ostatak izići iz Jeruzalema. Time je navješten prestanak opsade grada, ali i širenje naroda po svoj zemlji.

To se neće dogoditi samo po sebi, nego će to učiniti Bog. Zato on i kaže: „Sve će to učinit' ljubomora Gospodina nad vojskama“ (37,32). Gospodin je ljubomoran prema svome narodu jer je savez između Boga i naroda doživljen kao bračni savez, pa svako pristajanje naroda uz druge bogove kod njegova jedinoga Boga izaziva ljubomoru. No ova se ljubomora očituje i kao revna zauzetost za narod i upravo to u ovom tekstu dolazi do izražaja. Božja ljubomora, njegova ljubav otvara nadu za narod.

Iz te ljubomore Bog ne može dopustiti da si netko uzme za pravo da šteti njegovu narodu i njegovu svetom gradu jer su taj narod i taj grad pod posebnom Božjom skrbi. Stoga i kaže o asirskom kralju: „U ovaj grad on ući neće, ovamo strijele svoje neće izmetati, k njemu neće ni štit okrenuti, niti oko njega nasipe kopati. Vratiti će se putem kojim je došao, u grad ovaj neće ući“ (37,33-34). Bog štiti svoje od propasti.

Kao kršćani, možemo u ovom tekstu iščitavati svjedočanstvo o ljubavi kojom Bog ljubi one koji su njegovi i kojom ih štiti od neprijatelja. Za kršćanina, neprijatelji su zlodusi i njihove napasti. Sveti je grad Crkva kojoj vrata paklena ne mogu nauditi jer Bog ljubi svoju Crkvu i ljubomoran je zbog nje.

Konačno Izaija donosi ove Božje riječi: „Grad ću ovaj štitit', zakriliti ga, sebe radi i rad' sluge svoga Davida“ (37,35). To je grad u kojem je David kraljevao i u koji će doći Izdanak iz roda Davidova, Isus Krist. Bog će taj grad štiti, zakriliti ga kao što kvočka zakrili svoje piliće i to će učiniti, ne samo radi Davida i obećanja koja je njemu dao, nego i radi sebe samoga. Bog svojom vjernošću obećanjima pokazuje svoju ljubav. U Isusu Kristu ova se ljubav širi od njegova naroda na cijeli svijet. Zato Ivan i kaže u svome evanđelju: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Tako, Kristovim rođenjem u Betlehemu, Bog zakriljuje i štiti sve ljude ovoga svijeta koji su miljenici njegovi i koji skupa s anđelima s pravom kliču: „Salva Bogu na visini!“

 


 

Radio Marija

04:15 Glazba
04:30 Predstavljamo župu sv. Ilije proroka u Gradini; gost: vlč. Boris Divković, župnik; ur. i vod.: Božidar Biondić
05:15 Glazba
05:30 Upoznajmo Bibliju

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Molitva predanja u bolesti

Molitva predanja u bolestiGospodine, bolest je pokucala na vrata moga života, istrgnula me iz posla i premjestila u svijet bolesnih. Gospodine, teško...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Siječanj 2023
P U S Č P S N
1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 2009-2022

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.