Danas nam Božja riječ donosi događaj kada je Isus prolazio između Samarije i Galileje. U tom trenutku u susret mu je prišlo deset gubavaca. Tih deset ljudi, koji su bolovali od teške i opake bolesti, izdaleka su povikali i zavapili: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ (Lk 17, 13). Isus im je na taj vapaj jednostavno rekao: „Idite, pokažite se svećenicima!, a zatim evanđelje nastavlja:  „I dok su išli, očistiše se.“ (Lk 17, 14).

U Isusovo vrijeme, kada bi netko ozdravio od gube, imao je obvezu otići kod svećenika, kako bi svećenik utvrdio je li uistinu došlo do ozdravljenja. To su činili da bi se čovjek koji je bolovao od gube mogao vratiti u društvo i nastaviti normalno živjeti. Bila je potrebna službena potvrda kojom se potvrđuje da je čovjek ozdravio. Zato Isus odmah kaže: „Idite, pokažite se svećenicima!“ (Lk 17, 14a).

Evanđelje nam donosi da je deset gubavaca došlo u susret Isusu, i da je svih deset ozdravilo, ali samo se jedan od njih vratio zahvaliti Bogu.

Što možemo zaključiti o gubavcu koji je došao zahvaliti? Sa sigurnošću možemo reći da je on bio nesebična osoba; osoba puna zahvalnosti i ljubavi. On je zapravo u jednom trenutku shvatio da je susreo Mesiju, da je susreo Boga. Susreo je Boga oči u oči. Shvatio je da je to puno veće od njegove bolesti i puno važnije od samog ozdravljenja. Iskusio je Božju ljubav i Božje milosrđe te se vratio slaveći Boga u sav glas.

Kad je prišao Isusu zahvaliti, bacio se na tlo, bacio se licem u prašinu jer je znao da pred njim stoji Mesija, odnosno znao je da pred njim stoji Bog.

Isus potom upita: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?“ (Lk 17, 17-18).

Gubavac koji je došao zahvaliti bio je jedini Samarijanac, dok su ostali bili Izraelci, što znači da su bili dobro upoznati s vjerskim zakonima. No, ovaj stranac koji je ozdravio, jedini je koji se vratio zahvaliti Bogu jer mu je, unatoč teškom stanju, činjenica da je susreo živoga Boga bila mnogo važnija od toga da je zadobio ozdravljenje od gube.

Ovaj Samarijanac kojega je Isus ozdravio, koji se vratio zahvaliti, predstavlja onu skupinu ljudi kojima je stalo više do Darovatelja, do Boga, nego do darova. Zbog toga je on primio, ne samo ozdravljenje, nego je primio i spasenje. Isus mu kaže: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“

Ostala devetorica koja nisu došli zahvaliti, predstavljaju ljude koji su primili samo ozdravljenje. No, ozdravljenje nije dovoljno za spasenje. Problem je što se nisu obratili. Primili su što su htjeli, što su tražili, ali su zaboravili Boga. Gubavac koji je došao zahvaliti, ispovjedio je i vjeru, i to ne bilo kakvu vjeru, nego vjeru da je Isus Bog. On vidi Istinu – shvaća da je Isus Bog, shvaća da od Isusa može dobiti ne samo ozdravljenje, koje će proći, koje će opet izgubiti, nego da od Isusa može primiti Nebo. Shvaća koliko Bog voli čovjeka.

Druga skupina ljudi ne vidi tu istinu jer gledaju samo sebe. Traže ozdravljenje, primaju od Boga ozdravljenje, ali zaboravljaju na Boga. U takvu skupinu ljudi spadamo i mi kada samo tražimo od Boga za sebe, kada smatramo da je molitva dobra samo ako je uslišana kako smo mi zamislili; kada idemo u crkvu ili kada molimo samo radi koristi. Takav stav srca imamo i kada idemo u crkvu samo da se dobro osjećamo ili kada idemo po potrebi, kada mi osjetimo da treba ići. Riječ je o koristoljubivosti i proračunatosti. S takvim stavom ulazimo u trgovački odnos s Bogom koji funkcionira na principu: ako mi Bog odmah usliši molitvu, ići ću u crkvu, ukoliko ne, onda neću ići.

Trebali bismo znati da je Bog ljubav. Bog nije samoposluga gdje dođemo, platimo, a Bog nam isplati ono što smo tražili. To je najamnički odnos prema Bogu.

Stoga nam je vrijeme došašća izvrsna prilika da promislimo u koju kategoriju mi spadamo, u koju kategoriju smo svrstali svoja srca. Jesmo li oni koji idu za Bogom radi Boga, iz ljubavi prema Bogu ili smo oni koji traže Boga samo kako bi primili darove.

Ključno pitanje koje se nameće je - kako izbjeći nezahvalnost, a kako imati zahvalno srce?

Prvi korak je sveta misa. Ono što Bog traži od nas je nedjeljna sveta misa. Katekizam Katoličke Crkve nas prije svega uči da je euharistija zahvaljivanje. „Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem“. Stoga, zahvalan čovjek zahvaljuje Bogu tako da ide svake nedjelje na svetu misu.

Drugi korak u zahvaljivanju Bogu je euharistijsko klanjanje, kako navodi dalje Katekizam: „Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. 'Pohod Presvetom sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu'“

Dakle, sveta misa i euharistijsko klanjanje dva su ključna koraka za zahvalno srce. Bog traži od nas da mu iskažemo ljubav, da idemo putem svetosti kao pravi sinovi i kćeri, kao prava djeca živoga Boga.

Crkva nam nudi puno primjera pravih sinova i kćeri koji nam pokazuju put prema zahvalnom srcu. Predivan primjer su nam fatimski pastirići. Kad se Gospa ukazala u Fatimi, pronašla je u troje malene djece pravu Božju djecu. Gospa je pronašla suradnike koji će se ponašati kao pravi sinovi i kćeri Božje.

Franjo, Jacinta i Lucija imali su sedam, devet i deset godina, i Gospa upravo njih pita: „Jeste li voljni Bogu prikazivati sva trpljenja što će vam ih poslati, kao čin zadovoljštine za grijehe kojima ga se vrijeđa i kao usrdnu molitvu za obraćenje grješnika? Djeca odgovoriše: „Jesmo.“, „Idite, dakle. Trebat ćete mnogo toga pretrpjeti“, nastavlja Gospa, „no vaša će utjeha biti milost Božja.“

Ove riječi Gospa ne bi mogla uputiti onima koji su došli samo nešto izmoliti, koji su došli samo nešto dobiti i koji prozivaju Boga ako ne dobe ono što žele. Takve duše nisu spremne ništa pretrpjeti za Boga i za bližnje.

Gospa ove riječi upućuje maloj dječici koja su otvorena i spremna srca podnijeti sve za Boga. Franjo i Jacinta su umrli kao djeca u teškim mukama, nije bilo ozdravljenja, ali je bilo zahvalnog srca.

U šestom ukazanju, 13. listopada 1917., Lucija kaže Gospi: „Htjela bih Vas mnogo toga zamoliti: da ozdravite neke bolesnike i obratite neke grješnike…“A Gospa kaže: „'Neke hoću, neke ne. Trebaju se popraviti, moliti oproštenje za grijehe.“ I poprimivši tužan izraz lica, nadoda: „Neka prestanu vrijeđati Gospodina Boga kojemu je već naneseno toliko uvreda.“

Dakle, Majka Božja surađuje s malom djecom koja su spremna dati sve za Boga. Ta su djeca postila, činila pokoru, prikazivali glad, žeđ, vrućinu, bolesti za obraćenje grješnika. Sve za Boga. A koliko smo mi spremni dati Bogu? ili koliko smo često poput onih devet gubavaca koji samo traže od Boga.

Upravo u tome leži tajna zahvalnosti i tajna našeg odnosa s Bogom. Samo koliko smo spremni nesebično gledati na Boga i Božju ljubav, koliko smo spremni biti zahvalni, upravo toliko smo sposobni primiti milosti Božje. Onaj koji je spreman dati sve za Boga, spreman je i sve primiti od Boga. Kod takvih osoba srce je prazno od egoizma i stoga sposobno sve primiti od Boga.

Dakle, trebali bismo se prema Bogu odnositi kao oni koji su se uistinu obratili, koji žele Darovatelje, a ne dar. Trebali bismo se prema Bogu odnositi kao sinovi i kćeri, kao oni koji Boga vole, koji su s Bogom spremni podijeliti i svoje suze, i svoje boli, i svoje nevolje i nepravde - sve s Isusom. Poput pastirića u Fatimi, poput tolikih svetaca i tolikih mučenika koji su išli u smrt zajedno s Isusom i Marijom.

Svaki čovjek treba znati da mjera u kojoj je zahvalan, mjera u kojoj voli Boga i bližnjega, je upravo mjera njegove sposobnosti da primi sreću, da primi blagoslov, da primi ljubav. Amen.   

Don Mario Đurić, đakon Riječke nadbiskupije