Iz evanđelja po Mateju, zaista kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja, a ipak i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega. A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo, ako hoćete, on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje. Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.
O čemu to Isus ovdje govori? Govori li on o ljudima koji su moćnici, koji su jaki, koji su hrabri, koji su tirani, koji pritišću ljude? Je li to stvarno ta sila i ti siloviti ljudi koji grabe raj? Znamo i iz evanđelja i iz cijele Biblije kako nije riječ o tome, kako nije riječ o osobi koja ima moć na ovom svijetu i samim time da je ona silovita i da ta osoba zaslužuje kraljevstvo nebesko. Nije riječ o tome, već kako poziv na obraćanje udara čovjeka u korijen i potresa njegov život i samim time čovjek nužno mora na neki način odreagirati. Ta reakcija koja se u čovjeku javlja većinom je silovita, većinom ima snagu, ima težinu i samim time želi se reći kako kraljevstvo nebesko se silom probija i siloviti ga grabe. Ono što nam je dano za primjer je Ivan Krstitelj koji se uspoređuje sa Ilijom. Ilija je bio prorok koji je bio stvarno silovit koji, znamo iz njegovog života kako je pobio Balove svećenike Božjomm riječju odnosno kako je preko žrtvovanja Bogu i zavrijedio pažnju cijelog naroda. Reklo bi se da je to ta sila i tu silu koju ima Ivan Krstitelj. Ivan Krstitelj kao lik nam je dobro poznat da je živio u pustinji, da se hranio skakavcima i divljim medom, da se oblačio devinu dlaku. Jedno vrlo, ovako reklo bi se, ekscentrična osoba, osoba koja mami pogled drugih. Ali upravo ta njegova autentičnost je ono što ga je učinilo i osobom koju se isplatilo slijediti. Jer nije mario za ljudski obzir, odnosno ono što mi često isto u životu radimo je da iz nekoga lažnog obzira, naglašavam lažnog obzira, jer postoji obzir koji je dobar, obzir koji pokazuje simpatiju, empatiju, koji prikazuje blizinu drugim ljudima, (3:50) ali postoji onaj obzir kada nešto činiš čisto iz obzira prema toj osobi, nije iz nikakve dalje motivacije, nego jednostavno iz neke pobude, da se nekome ne zamjeriš ili da u srcu se možda i nadaš da će osoba dati negativni odgovor, ali eto, ti iz obzira si pozvao tu osobu, a onda kasnije moliš Boga da ta osoba ne pristane na taj poziv. Samim time, i upravo je to onaj lažni obzir koji nema tu silovitost, niti autentičnost. Samim tim pretvaranjem, mi zatvaramo vrata kraljevstva nebeskoga, zatvaramo ih i drugima i sebi. Upravo iz te za autentičnost Ivana Krstitelja također zamjećujemo kako on u svom govoru, ukazuje na Jaganjca Božjega i kaže kako on treba da raste, a ja da se umanjujem. Vidimo tu njegovu poniznost iz koje se onda javlja i iduća rečenica gdje kaže i najmanje u kraljevstvu nebeskom veći od njega. Upravo ta poniznost je ona koja odlikuje Ivana Krstitelja. U cijelom svom nastupu, koliko god je on bio silovit, koliko god je on bio jak, potresan, on ni je u jednom trenutku nije svraćao pažnju na sebe, nije ukazivao na svoju silovitost, nego je njegova silovitost upravo dolazila iz vršenja Božje volje.
Vršenjem Božje volje postajemo siloviti, a samim time zadobivamo kraljevsstvo nebesko koje se i silom probija. Evo braćo i sestre, u vrijeme adventa, došašća postoje mise Zornice. Mise Zornice mogu nam razviti upravo tu silu, mogu nas potaknuti da sebe zapostavimo, da dovedemo svoj život u redu u nekom kontekstu, da živimo uredno kako bismo bili sposobni ujutro ustati i otići na Zornicu. Time pokazujemo kako nam je Gospodin, kako je Krist, kako je Bog u našem središtu, kako ćemo vršiti Njegovu volju, a i time ćemo dobiti silu, snagu i autentičnost života koja će nas voditi u kraljevstvo nebesko. Želim svima da ustraju u tome da dolaze na mise Zornice, jer s malo žrtve bit ćemo puno spremniji stvarno iskusiti rođenje Isusa Krista u našim srcima. Hvaljen Isus i Marija.
Đakon Jurica Klanfar, Zagrebačka nadbiskupija
