Tijekom devetodnevne priprave uoči Stepinčeva od 1. do 9. veljače 2025. u 7:45 i 20:45h poslušajte prigodna razmatranja koje pripremaju karmelićanke Božanskog Srca Isusova s Vrhovca u Zagrebu.

,,Ako se hoćete najviše dopasti Bogu, ufajte se kao Abraham i protiv nade''

Misao o kojoj ćemo danas razmišljati započinje riječima koje nas jasno uvode u područje slobode: ,,Ako hoćeš...''. Široko je ovo područje Božjega dara – područje slobode – koje čovjeka dovodi u situaciju izbora koji ovisi samo o njemu. Kod izbora imamo najmanje dvije činjenice: hoćeš ili nećeš, možda uvjetno rečeno za i protiv... Mogli bismo tako nizati unedogled sve mogućnosti između kojih čovjek može reći: ,,Hoću'' ili ,,Neću''. U nastavku današnje misli pozvani smo izabrati ufanje, pouzdanje, nadanje, ali abrahamsko, kako bismo se dopali, svidjeli Bogu. Prisjetimo se što je to Abraham proživio u svojem odnosu s Bogom.

Abrahama Bog upućuje da iziđe iz svoje zemlje: ,,Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje ću ti pokazati'' (Post 12,1). Abrahamu Bog govori i da žrtvuje sina Izaka: ,,Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati'' (Post 22,2).
Ne prolazi li i bl. Alojzije Stepinac put izlaska iz biskupije u zatvor, iz slobode u zatvorenost. Kao biskupu jedino blago su mu povjereni vjernici, a pozvan je staviti ih na žrtvenik prepuštenosti samima sebi dok boravi u zatvoru.

Ili, ako se vratimo u blaženikovo djetinjstvo i mladost: izlazi iz obitelji i zaštite zemaljskog oca, odazivajući se na Božji poziv, izlazi u nesigurnost svijeta, ali sigurnost okrilja nebeskog Oca, okrilja Katoličke Crkve.

Promotrimo li samo površno ove događaje, slike neobičnih Božjih uputa, uplašit ćemo se i možda pomisliti kako je život s Bogom pun neobičnih, nesigurnih zadataka. To nam se može dogoditi samo ako promatramo život kratkoročno, tj. ako na život gledamo samo iz ljudske perspektive s pogledom na ono što vidimo (a domet ljudskoga pogleda vrlo je uzak, blizu nas, nema daljinu, nema širinu, nema ljepote horizonta).

Podignemo li pogled, pustimo li srcu da poleti i pogleda iz Božje perspektive, ulazimo u svijet nade koja daje pogled u dugoročni, dalji, nebeski cilj, pogled iz perspektive Božjega srca, Božjega oka, pogled iz vječnosti.

Nada otvara nadanje ljudskomu srcu i smisao žrtvi na žrtveniku, zatvorenosti u ćeliji lepoglavskog zatvora, krašićke sobe i ograđenosti seoskoga dvorišta, i svim našim zatvorenostima, ne perspektivama koje vide samo ili možda ovo danas a zaboravljaju da je Bog kojemu se predaju Bog vječnosti.

Pogled i perspektiva našega blaženika usklađeni su s Božjim pogledom te on pronalazi smisao u naoko besmislima i preprekama svojega života vjerujući i nadajući se da to nije samo za njegovo dobro, već dobro njegove biskupije, naroda, domovine, Crkve, svijeta.

Široka je njegova nada koja se ne boji žrtvovanja slobode vlastita života jer je to prolazna materija, dok je život duše i srca, vjere i nade – vječan.

Duboko svjestan, duboko poslušan, čini poput Abrahama korak žrtvovanja svega za dobro već spomenutog.