"Gospodin nas čuva kao pastir stado svoje!" (Jr 31, 10)
Ti si, Gospodine, moje utočište, moja zaštita u svakoj opasnosti, moj mir u svakoj borbi, zid koji me štiti, utvrda koja me čuva, vrata što me osiguravaju.
Pastir brani svoje stado protiv divljih zvijeri. On je također obazriv prema svojim ovcama, zna njihovo stanje, prilagođuje se njihovu položaju, nosi ih na rukama.
U Starom Zavjetu nalaze se u obliku prispodobe slike iz vremena Izlaska kako Bog čuva svoj narod kao stado, "vođaše ih kao stado kroz pustinju"; "kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice".
Jahve pokazuje jednaku brižljivost prema svakoj vjernoj ovci, kojoj ništa ne može uzmanjkati i koja se ničega ne mora bojati pod pastirskim štapom Božjim. Isus prikazuje milosrdnu Božju brižnost u liku pastira što ide tražiti izgubljenu ovcu. Upravo se u Isusovoj osobi ispunjuje očekivanje Dobrog Pastira. Isus dolazi u pomoć ovcama bez pastira. Isus sebe smatra izaslanikom k izgubljenim ovcama Izraelovim. Isus ih poput Jahve izvodi van i vodi na dobru pašu. Isus je jedini Posrednik, Vrata kroz koja se prolazi k ovcama. On sam od sebe daje život.
Pitaš li se: „Tko je Gospodin za tebe?“ Ako uronimo u ovaj psalam možemo iz njega iščitati da je naš Gospodin odmor, utjeha, zdravlje duha, vodič, cilj, u patnji zaštita, vjernost, upravitelj, nada, obilje, blagoslov, sigurnost, vječnost….
Gospodin nas čuva, i kad padnemo dignut će nas. On je radost. On poznaje i svaku ovcu „zove imenom“. Isus nas osobno poznaje, zove nas, traži nas i brine se za nas! Ne osjećamo se izbuljeno usred beskrajnoga ljudskog roda, bez imena. Mi smo za njega jedinstveni. Možemo s pravom reći da me „ljubio i preda samoga sebe za mene“. On prepoznaje moj glas među mnoštvom drugih. Ni jedan kršćanin nema pravo reći da je sam. Isus Krist je s njim; i ako se izgubio na stazama zla, Dobri pastir je već izišao tražiti ga.
Dobri pastir dolazi sakupiti rasuto stado, voditi ga braniti, hraniti, suditi mu, kako bi ga na kraju doveo na posljednje pašnjake, „na izvore voda“. Sve, baš sve bez Kristove osobe, bez njegova puta jest isprazno, nekorisno, bljutavo, besmisleno. Čovjek bez Kristova vodstva doista je kao ovca bez pastira koju grabežljiva zvijer lako može rastrgati.
Biti Kristova ovca znači imati povjerenja u njega. Znači vjerovati da on najbolje zna, da me nikad ne napušta, da u svakom trenutku daje život za mene. Nije za mene ponižavajuće biti Kristova ovca. Takvi su bili svi apostoli: što su oni znali o apostolskom pozivu kad su krenuli za Isusom? Imali su povjerenja i ljubavi. Prihvatim li i ja Isusa za svog Pastira znam da nisam sama. Istina, ulazim u avanturu, baš kao i apostoli. Ne znam što me čeka. Ponekad mi se čini da će me valovi prekriti, da gubim tlo pod nogama. Ponekad ne vidim ni kuda idem niti kamo bih trebala stići. Ali nisam sama.
Ne zaboravimo. Isus nas ljubi. Isus predaje život svoj za nas. Isus nas vodi radi nas samih, a ne (kao što to ljudi rado čine) da bi se istaknule njegove pastirske sposobnosti. „Tvojem dobru te učim“. Tako nam danas Isus veli: „Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ A koga da slijedimo? Ovozemne proroke? Svoje strasti? Želju za uspjehom, karijerom, bogatstvom? Tko mi to može ponuditi i jamčiti puno srce, vječnu sreću? Rekao bi Petar: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga“.
— s. Slavica Tubak, Marijine sestre čudotvorne medaljice
