Uči me, Gospodine, svojemu putu da hodim u istini tvojoj
U ovo sveto korizmeno vrijeme pozvani smo svi promišljati o sebi i svome odnosu s Bogom. Poznajem li uistinu sebe? Dopuštam li Gospodinu da me poučava, da me korigira, nadahnjuje svojim Duhom, da me oblikuje onako kako on želi? Kakav je to put kojim psalmista želi ići i moli Gospodina da ga uči tome putu? Hodam li s Gospodinom ili koračam tim putem sam, ne dozvoljavajući Njemu da me vodi svojom rukom? Mislim li da sve ovisi o meni? Jesam li danas uistinu zapitao sebe, imam li povjerenja u Njegov plan sa mnom? Vjerujem li da Bog zaista jedini ima pravu istinu? Što je njegova istina o meni? Jesam li vjeran njegovoj istini? Ova pitanja izviru iz tog molitvenog zaziva, kojim se psalmista u psalmu 86. obraća svome Stvoritelju.
Ali, ova pitanja traže i odgovor moga srca. Danas sam pozvan ući dublje u svoje središte, u svoje srce i u tišini osluškivati Njegove riječi u sebi. Za rast u osobnom prijateljstvu s Isusom potrebno je poznavati ne samo Njega, već i sebe u svjetlu njegove riječi. Sv. Terezija od Isusa reći će da je samospoznaja kao kruh koji jedemo uz svako jelo. Bez nje ne znam ni istinu o sebi. A kako ću znati istinu ako mi je moj Bog ne pokaže? Sam ne mogu doprijeti do nje. Ili ću se precjenjivati, ili podcjenjivati. Jedino me Duh Sveti uvodi u svu istinu. Zato svako jutro zamoli Duha Svetoga da bude tvoj vodič kroz dan, da se njemu možeš prepustiti i tako ćeš biti istinski sretan. Jer ako misliš da možeš sve svojim snagama, da ne trebaš učiti od svoga nutarnjeg Učitelja, onda nisi ponizan. A poniznost je život u istini, kako reče naša prije spomenuta sv. Majka Terezija od Isusa.
Poniznost je realno gledati na sebe: slab sam čovjek, grešan i malen, ali sam neizmjerno od Boga ljubljen i uzdam se u njegovo milosrđe. Pozvan sam i hodati, ići, kretati se, ne stajati na mjestu. Ako stojim, neću nikamo stići. Zapravo, onda nazadujem. Najgore je stajati na mjestu i ne činiti baš ništa. Prepustiti se apatiji, tjeskobi, strahu, neizvjesnosti...A gdje je tu onda Isus i vjera u njegovu ljubav i vodstvo? Isusov put nije bio lagan, pa neće ni moj. Ali patnja nema zadnju riječ, patnja vodi u radost novog života, u uskrsnuće, ako je znam prihvatiti tako da cijeli svoj život, svaki trenutak u danu predam svome Prijatelju Isusu. Potpuno i bezuvjetno imati u njega povjerenje, a to znači dati mu se potpuno na raspolaganje. Jesam li tu zakazao ili se trudim imati takav odnos s Bogom?
Možda imam stav: ma to ću ja sve sam, ja najbolje znam što je dobro za mene... Time zatvaram vrata svoga srca pred kojima Isus kuca i želi da mu otvorim, a ja ne odgovaram jer ne čujem njegov poziv koji su zaglušile svakodnevne brige za egzistenciju, obitelj, zdravlje, posao...I onda se sve više gubim u sebi, gubim istinu o sebi i ne znam više tko sam i kamo idem. Kad posjeduješ istinu, imaš sve, imaš život u punini. Jer Isus je rekao za sebe da je on Put, Istina i Život. A njegova istina o tebi je da si neizmjerno ljubljen, vrijedan, jedinstven i dragocjen. Idi kroz dan s tom mišlju : ja sam ljubljeno dijete Božje i živi u radosti i pouzdanju u Njegovu ljubav!
— s. Dijana Pučko, karmelićanka Božanskog Srca Isusova
