Razgovarali smo s paterom Borisom Jozićem koji je nakon nekoliko godina dijecezanskog svećeništva nedavno postao dio Družbe Isusove. Svećenik je od svoje 25. godine, a sve je započelo Božjim glasom koji mu je jedne večeri počeo nježno u srcu govoriti: “Mogao bi ti.” Trenutno služi u župi Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, a nama je otkrio zašto je na kraju baš isusovac bio njegov odabir.

Kako ste doživjeli poziv?

Moja obitelj je tradicionalna hercegovačka obitelj. Svaku smo nedjelju išli na misu, tako da sam ustvari bio blizak Crkvi. U 8. razredu, kada je bila krizma, počeo sam ministrirati i biti bliže oltaru. To mi je uvijek bilo lijepo. Iako je razlog zbog kojeg sam počeo ministrirati bio totalno pogrešan. Kapelan je na početku te godine rekao da tko ne želi pisati ispit za krizmu, ima dvije opcije, može ministrirati ili pjevati u zboru. Odlučio sam se za ministriranje jer sam želio preskočiti ispit. To mi se svidjelo i tako sam ostao ministrirati kroz cijelu srednju školu. U tim trenucima blizine oltaru i svećeniku, počeo sam razmišljati kako bih i ja to mogao. Krajem 8. razreda bilo je pitanje bih li otišao u malo sjemenište, ali sam na kraju otišao u opću gimnaziju. Nakon završetka gimnazije dogodio se taj jedan trenutak. Tadašnji kapelan je nas ministrante vozio u autu i dok smo čekali na semaforu, rekao je: „Netko bi od vas mogao biti svećenik!“ Od nas četvorice koji smo tada bili u autu, danas smo dvojica svećenici. Iste večeri kada sam legao u krevet, u mom srcu je počeo nježni glas govoriti: „Mogao bi ti!“. Taj glas u mome srcu nastavio je govoriti sve do dočeka 2007. godine kada je u Zagrebu bio Taize susret. Susret za novu godinu je bio u mojoj župi i u jednom trenutku tijekom zajedničke molitve, dok sam klečao, ponovno je krenuo glas „Mogao bi ti“ i ja sam prvi puta rekao „Da, evo predajem se“. Spustio se tada jedan mir u moje srce i znao sam da je to to. Rekao sam Bogu da želim biti svećenik, ali ne bilo kakav, već svet.

Zašto ste odlučili postati dijecezanski svećenik? Kako je došlo do toga da kasnije odlučujete postati dio Družbe Isusove?

Dijecezanski svećenik sam postao iz razloga jer je moja župa na Prečkom dijecezanska. Jednostavno su u mojoj župi bili dobar župnik i kapelan i to mi se svidjelo. Tijekom bogoslovije sam se družio dosta s redovnicima, većinom s fratrima koji su bili zajedno sa mnom na faksu, isusovce tada nisam poznavao. Isusovce sam upoznao preko vanjskog duhovnika koji je dolazio u bogosloviju u Zagrebu, pater Ivan Antunović. Na drugoj godini me počeo pratiti kao duhovnik i tako sam polako upoznavao isusovce. Isusovce sam najviše zavolio putem sv. Ignacija. Kada sam bio bogoslov u Rimu, nakon 4. godine sam otišao na velike duhovne vježbe od 30 dana u šutnji. Pripremu za duhovne vježbe, vodio nam je jedan talijanski isusovac koji je profesor na Gregorijani. Čitajući Ignacijevu autobiografiju, počeo sam se polako zaljubljivati u njega, prepoznao sam i sebe u njemu. Posebno u samim tim duhovnim vježbama sam primio jednu milost od Gospodina. Sigurnost da je Njegova volja da budem svećenik, da On to želi. Pitao sam Boga gdje želi da idem i On mi tada još nije odgovorio, stoga sam ostao gdje sam bio. Ostao sam u Rimu do kraja kao dijecezanski bogoslov. Na prvoj godini svećeništva, kada sam bio kapelan u Zaprešiću, otišao sam na velike duhovne vježbe u Opatiju u šutnju. U te vježbe sam ulazio sa željom da mi Gospodin pokaže gdje me želi. U srcu sam osjećao da me želi za svećenika, ali kao da je nešto falilo, tražio sam gdje da idem. Treći ili četvrti dan vježbi, bio sam u jednoj meditaciji pred Presvetim i zavapio sam. Dobio sam odgovor: „Isusovci, ali ne još“. Ostao sam malo ljut jer ako su isusovci, idem odmah. Odlučio sam da ću slušati i čekati. I evo taj “još” je stigao nakon 4 godine. Kardinal mi je rekao da pričekam još godinu dana. Nakon tih 5 godina čekanja i dalje sam osjetio da je to to, da trebam dalje ići i da je Družba za mene. U trenutku kada sam dao zavjete nakon novicijata, osjetio sam mir. Bio je isti onaj nutarnji mir kao kada sam Gospodinu prvi put rekao da.

Koje su sličnosti, a koje razlike dijecezanskih svećenika i isusovaca?

Razlika je u Družbi. Družba je redovnička zajednica, iako drugačija možda i od drugih redovnika jer je ona na prvom mjestu apostolska zajednica. Sa nekim apostolatom, nekim usmjerenjem, u kojem se onda isusovac daje, ali on i dalje živi u svojoj zajednici. Pripada zajednici i pripada Družbi i onda živi redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, a to je nešto što jedan dijecezanski svećenik nema. On ima samo obećanja poslušnosti svome biskupu, obećanja celibata i obećanje da će moliti časoslov svaki dan. Jedan isusovac ima sva ta ista obećanja u smislu umjesto biskupu, poslušnost svom redovničkom poglavaru, ali preko njega i biskupu. S druge strane ima i zavjete koji ga na neki način vode u nebo. Prvotna razlika je upravo zajedništvo same Družbe, a onda ti ta Družba daje jedno usmjerenje, jedan apostolat u kojem onda djeluješ. Dok jedan dijecezanskih svećenik na župi puno toga radi, nema jedno usmjerenje.

Kakvo Vam je bilo iskustvo novicijata?

Nije bilo ni meni lako, a nije bilo ni mom magistru lako sa mnom. Gledajući svoj novicijat sada, dijelim ga na 3 dijela. Prvi dio je medeni mjesec, ono kad uđeš unutra, prva 3 mjeseca su odlična. Nema mobitela, nitko me ne zove, nitko me ne dira, imam mir, s Gospodinom sam, molim, daju mi jesti svaki dan, ne može bolje. Poslije Božića je došla želja da hoću van, hoću biti među ljudima, dosta mi je zatvorenosti. Tu su krenule te borbe. To se manifestiralo kroz tu želju da se družim s drugima i da izađem van, ali sam shvatio da je ta druga faza bila borba s mojom ohološću, sebičnošću i s time da ja to želim, taj ego se počeo buditi u meni. Puno teže je bilo drugima sa mnom, nego meni. Ali na kraju to je bila i moja borba. Onda je došla 3. faza koja je trajala zadnja 4 mjeseca novicijata. Za korizmu sam bio na Banovini mjesec dana, poslali su me tamo na eksperiment da im pomažem. Kada sam se vratio, dogodio se opet jedan mir u meni kada se opet sve to smirilo. Prihvatio sam to gdje jesam, da nisam uvijek u pravu i da ne moram sve tjerati po svome. Počeo sam polako prihvaćati te stvari. Nije bilo lako, ali je bilo jako lijepo.

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu?

Bitno je da budu otvoreni, u smislu da osluškuješ glas koji nježno ulazi u tvoje srce, koji kaže: „Mogao bi ti“. Ne treba ga se bojati jer dolazi od nekoga tko te neizmjerno ljubi, tko je tvoj nebeski Otac i koji želi samo dobro za tebe i koji zapravo zna šta je najbolje za tebe i hrabro odlučiti krenuti za tim. Ako ga čuješ u srcu, odluči krenuti. Ne boj se!

Koje kreposti treba imati osoba koja razmišlja o pozivu?

Prvo mi dolazi da treba biti zdrava, normalna osoba. Uvijek sam uvjerenja da u svakome od nas već postoje sve kreposti. Gospodin nam je dao mogućnost, tu priliku da mi svi možemo imati svaku krepost. Mislim da klica svake kreposti u nama postoji zato jer smo stvoreni kao dobri, stvoreni smo od Boga, a On je izvor svake kreposti. Tako da je ostala ta mala klica u svakome od nas. Sve je samo pitanje kako ćemo ih mi razvijati. Siguran sam da upravo novicijat pomaže da se te kreposti koje su potrebne razvijaju za svakoga. Prvu krepost koju bi svatko trebao imati je hrabrost. Mislim da je upravo ona bitna za početak. Da imaš dovoljno hrabrosti odazvati se i krenuti.

Što biste poručili za kraj dečkima koji razmišljaju o pozivu?

Budite hrabri, ne bojte se, hrabro odlučite i ako osjetite taj jedan nježni glas u svome srcu koji vas poziva da budete bliže Gospodinu, da se više Njemu predate i da ga slijedite kroz Družbu Isusovu,poslušajte ga. Odazovite se da budete u Družbi Njegova Sina i hrabro se odlučite ući u tu Družbu jer sigurno nema ljepše Družbe od Družbe Isusove.

Ako osjećaš poziv u sebi, pridruži nam se na idućem vikendu razlučivanja od 18. do 20. veljače. Prijavnicu možeš pronaći na POVEZNICI, a za sva pitanja javi nam se na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. Samo hrabro!

Izvor: skac.hr