Mons. Uzinić na Ekumenskoj molitvi u Dubrovniku: Zapalili smo mali plamen, užgali smo malo svijetlo kroz ovih deset godina susretanja
Ekumensku molitvu u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana u četvrtak, 20. siječnja u pravoslavnoj crkvi sv. Blagovještenja u Dubrovniku predvodio je dubrovački paroh o. Vladan Perišić, a u molitvi su sudjelovali episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Dimitrije Rađenović i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor, koji je propovijedao. Prije deset godina započeli su u Dubrovniku ovakvi molitveni susreti, pa je i ovaj bio u znaku te obljetnice, ali je bio i popraćen oproštajem od nadbiskupa Uzinića koji je s episkopom Grigorijem započeo ekumenske molitve. Na kraju molitve episkop Dimitrije zahvalio je mons. Uziniću i darovao mu ikonu Bogorodice s djetetom Isusom, a mons. Uzinić zahvalio je episkopu i darovao mu Ekumensku Bibliju. Uz katoličke i pravoslavne svećenike, monahe, redovnice i vjernike na molitvi u Dubrovniku sudjelovao je i imenovani dubrovački biskup mons. Roko Glasnović.
Građu za ovogodišnju svjetsku Molitvenu osminu priredilo je Vijeće crkava Bliskog istoka.
Pozdravljajući sudionike molitve mons. Uzinić je kazao kako nas na ovim okupljanjima, bilo ovdje u pravoslavnoj crkvi, bilo u našoj dubrovačkoj katedrali, uvijek okuplja isti cilj, a to je jedinstvo Kristove Crkve, za koje molimo i ali kojem, ja vjerujem, da smo kroz ovih deset godina barem malo dali i svoj vlastiti doprinos. Dodao je kako nismo, dakako, postigli taj konačni cilj, ali ja vjerujem „da smo mu danas puno bliži nego što smo bili prije deset godina“. Je li moguće jedinstvo Crkve? Je li to samo utopija? – upitao se propovjednik potičući i ostale na promišljanje odgovora.
Citirao je pročitani redak: „Pomoć je moja od Gospoda koji stvori nebo i zemlju“ te naglasio da, budemo li se uzdali samo u sebe i svoje snage, nećemo nikad postići jedinstvo, ali „pomoć je naša u Gospodinu“. „On je onaj koji će učiniti ono što mi ne možemo činiti. No, to ne znači da mi ništa ne trebamo i ne možemo činiti“, kazao je mons. Uzinić.
Geslo ovogodišnje molitvene osmine je: „Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ (Mt 2, 1–12). Radi se o Matejevoj naraciji o tri mudraca koji se daju u potragu za novorođenim Kraljem, u čemu im pomaže njegova zvijezda koju slijede do Betlehema.
Promišljajući o tom evanđeoskom ulomku nadbiskup Uzinić je kazao kako nam je večeras u ovoj molitvenoj osmini „kao primjer onoga što bi smo mi možda mogli i trebali činiti pokazan primjer trojice mudraca“. Izbor ove trojice mudraca kao teme susreta je izbor Crkve Bliskog istoka, rekao je mons. Uzinić, „koja je u njima prepoznala sebe, ali u njima svatko od nas, svi narodi svijeta mogu također prepoznati i sebe same“.
Što nam poručuju ova trojica mudrih ljudi koji su otkrili jednu zvijezdu a onda išli u potragu za onim koga ta zvijezda predstavlja, koji je zapravo prava Zvijezda? – nastavio je propovjednik. Ispričao je kako se u Betlehemu, na mjestu na kojem je položeno tijelo, na kojem je položen novorođeni Bog koji se utjelovio, postao čovjekom u betlehemskom djetetu, nalazi zvijezda. Zvijezda koju su mudraci tražili i gledali negdje na nebu se zapravo spustila na zemlju u betlehemsku špilju i postala je prisutna u Isusu.
Iz toga je nadbiskup izvukao poruku, a to je „da i mi, poput njih, tražimo, da promatramo tu zvijezdu koja u sebi sadrži nadu, koja govori o tome da je ono što se ljudima čini nemoguće ipak moguće, koja nas povezuje ponajprije s Bogom, a onda kada nas poveže i ujedini s Bogom, može nas ujediniti i ujediniti će nas s jedni s drugima“. Ta zvijezda nije više negdje na nebu, ta zvijezda se utjelovila u Isusa Krista, u Isusa iz Nazareta. I u njemu, u njegovoj prisutnosti među nama, od tog trenutka kad je položen u jasle u betlehemskoj špilji do onog trenutka kad je raspet na križu i onog trenutka kad je izišao, uzdigao se, uskrsnuo iz groba, sve to što nam je on kroz cijelo to razdoblje govorio i činio, govori nam kako i mi možemo graditi, trebamo graditi jedinstvo s Bogom i jedni s drugima, kazao je mons. Uzinić te poručio: „I što više budemo blizu onom što je on govorio i činio, što više budemo odražavali njegovu sliku bez obzira kojoj Crkvi pripadamo to ćemo biti bliži Bogu, ali i jedni drugima. To ćemo se više približiti onom jedinstvu Crkve.“
Zatim je kazao kako su mudrace krasili „veliki snovi“. Podsjetio je i kako je papa Franjo u jednoj svojoj propovjedi mladima govorio o velikim snovima koje trebaju imati. „Ovi ljudi, ova trojica mudraca su imali doista velike snove. Ti snovi koje su imali su im pomogli otkriti tu zvijezdu. Osim velikih snova oni su imali i sposobnost za učiniti velike odluke. Nisu ostali dalje gledati u zvijezdu sa strane, prigeti na sebe i na svoje potrebe, nego su se odlučili krenuti u potragu. Odlučili su se krenuti u ostvarenje tih svojih snova.“ U konačnici su oni to što su tražili i pronašli u malom betlehemskom djetetu.
Mi smo također ljudi velikih snova, moramo biti, nastavio je nadbiskup. „Bez velikih snova ne možemo biti kršćani. Bez snova o jedinstvu Crkve, a to je velik san, ne možemo nastaviti biti Kristovi učenici. Trebamo nastaviti sanjati.“
Osvrnuo se i na deset godina ekumenskih molitava i susretanja u Dubrovniku. „Ja vjerujem da smo mi kroz ovih deset godina, ovdje u Dubrovniku, sanjali taj san. Nismo ga ostvarili. Ali smo ga sanjali i na taj način, evo, barem u snovima činili prisutnim. Ja vjerujem da se ni mi tu nismo zaustavili, nego smo zahvaljujući vladiki Grigoriju i nakon njega i Vama, vladika Dimitrije, zahvaljujući na neki način na mom doprinosu ali i doprinosu pravoslavnih sveštenika ovdje u Dubrovniku i nas svećenika ove Dubrovačke biskupije, osobito, zahvaljujući, draga braćo i sestre, vama vjernicima koji ste se uvijek i u lijepom broju okupljali na ovim našim slavljima, činili određene odluke koje su bile i hrabre i odvažne i koje su zapravo mijenjale situaciju, mijenjali naš odnos među Crkvama, mijenjale odnos među našim gradovima, među našim ljudima. Bile poticajne za određenu promjenu, okretale neke stranice koje je trebalo okrenuti.“
Mons. Uzinić je posvjedočio kako je i on sam kroz ove molitve i susrete kroz ovih deset godina razbio u sebi mnoge predrasude. Dodao je i kako vjeruje da su ti susreti pomogli i drugima „razbiti predrasude jednih o drugima“, te istaknuo: „I to je ta velika odluka koju zapravo vidim kao blagoslov ovih deset godina.“
„Mi nismo postigli jedinstvo, ne možemo zajedno slaviti euharistiji što bi bio znak da smo doista jedna Kristova Crkva, u potpunost povezani“, ustvrdio je mons. Uzinić. „Ali smo zapalili mali plamen. Užgali smo malo svjetlo.“ Spomenuo je u tom kontekstu misao Lao Tsea da se ne treba boriti protiv mraka, nego da treba zapaliti svjetiljku. I mrak nestaje.
„Ja vjerujem da je ovdje u Dubrovniku, kroz ovo naše zajedničko okupljanje, kroz molitvu, naravno s pouzdanjem da će Bog učiniti ono drugo, zapaljeno to malo svjetlo. Svako svjetlo je prije svega, pa i ovo svjetlo naših odnosa, naše ljubavi, naših povezanosti, našeg zajedništva, odraz onoga Svjetla koje se utjelovilo u betlehemskoj štali. Koje je došlo na svijet. I koje nas je pozvalo i poslalo ne samo da … budemo kao Jovan Krstitelj, Ivan Kristitelj, svjedoci za svjetlo, kao što je on bio, nego nas je poslalo da i sami budemo svjetlost“, kazao je dubrovački apostolski upravitelj.
Podsjetivši na Isusove riječi „Vi ste svjetlost svijeta“, mons. Uzinić je kazao kako mi ne možemo postati sunce, mjesec, ali možemo postati male svjetiljke koje rastjeravaju tamu, mrak, tamu zla, tamu nejedinstva, tamu mržnje, koja je i danas na žalost u svijetu. Na taj način „ne bismo bili borci protiv mraka, nego donositelji svjetla“. Tako bismo onda omogućili da i naše Crkve, ali i mi sami, postanemo oni koji upućuju na Krista. „Što smo više jedinstveni to više upućujemo na njega, Betlehemsko dijete, Isusa Krista, onoga koji za sebe kaže: Ja sam svijetlost svijeta.“
Na kraju propovijedi mons. Uzinić je izrazio zahvalnost episkopu Dimitriju i svima koji su otvorenog srca sudjelovali na ekumenskim molitvama.
Angelina Tadić; Dubrovačka biskupija
