Same riječi himna kojeg pjevamo „Svet, Svet, Svet...“ - otkrivaju nam se kao nebeska himna kroz nekoliko ključnih biblijskih tekstova, kojih se svakako moramo prisjetiti dok pjevamo ove riječi. Ti nam tekstovi donekle otkrivaju nevidljive stvarnosti u koje smo sada uvučeni. Tu je prije svega vizija Gospodina koju je prorok Izaija imao za vrijeme molitve i, kako kaže: „Vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište“. Što prorok vidi oko Gospodinova prijestolja? „ Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: 'Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!'“. Pjesma je bila bučna i snažna. Piše: „Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovratci na pragovima, a Dom se napuni dimom“ (Iz 6, 1-4). Čini se da se prorok Ezekiel našao uhvaćen u istoj sceni. Piše: „Uto me duh podiže i ja za sobom čuh silnu tutnjavu. Slava se Jahvina podigla sa svojega mjesta. Čuh lepet krila onih bića – udarahu jedno o drugo – i snažnu škripu točkova što se s njima kretahu i zaglušnu jeku jakoga glasa“(Ez 3, 12-13). Ukratko, mogli bismo reći da su njihova srca bila gore, kamo i Krist vodi naša srca.
Rekli smo da se za kršćansko uho svi starozavjetni tekstovi i prizori mogu slušati samo kao oni koji se odnose na Krista. To vrijedi za riječi serafske pjesme. To je točno opisano za nas u Knjizi otkrivenja, gdje je apostol Ivan „zanesen u duhu u dan Gospodnji“ i „zapisuje u knjigu“ viđenje nebeske liturgije (Otk 1, 10-11). U jednom trenutku svoje vizije on vidi samo Božje prijestolje, okruženo istim krilatim stvorenjima koja su vidjeli Izaija i Ezekiel. I on nam daje riječi njihovog vječnog himna: „Bez predaha dan i noć govore: 'Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!'“ (Otk 4,8). I Ivanovo je srce gore, tamo je Krist vodio naša srca.
Ova viđenja svetih proroka i apostola pomažu nam da vidimo veličinu svega onoga što se događa na misi kada pjevamo iste riječi anđeoske pjesme. Samo pjevanje nas uči da stojimo pred samim Božjim prijestoljem na nebu. U svojim vizijama prijestolja Božjeg na nebu, apostol Ivan uvijek promatra „Jaganjca“. Mogli bismo reći da je ovo liturgijsko ime za Krista raspetog, a Ivan ono što vidi naziva „prijestoljem Boga i Jaganjca“ (Otk 22,4). To je zapanjujuće jer to znači ništa drugo nego što je i zemaljski događaj križa postao trajni komadić neba. Ili ako nastavljamo u drugom smjeru: križ je viđenje prijestolja Božjeg na zemlji. Ostatak riječi himna kojeg pjevamo uranja naša sjećanja odmah u događaje zemaljskog križa. Pjevamo: „Hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini“. Iako su ovo riječi i psalma (Ps 118, 26), i oni nam govore o Kristu, jer ih je narod pjevao baš u trenutku kad je Krist slavodobitno ušao u Jeruzalem, jašući na ždrijebetu magarca prema svojoj muci (usp. Mt 21,9; Mk 11,10; Lk 19,38). Tijekom cijele euharistijske molitve mi smo sve vrijeme pred Božjim prijestoljem na nebu i pred Božjim prijestoljem, a žrtva Jaganjčeva prisutna je cijelo vrijeme, trenutak koji ne prolazi. Pred prijestoljem pjevamo: „Svet, svet, svet“. Sjećajući se Kristovog ulaska u Jeruzalem da dođe Njegov čas, pjevamo: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje“ jer mi sada stojimo unutar istog časa i stojimo u tom času jer on sada dolazi k nama. Blagoslovljen koji dolazi!
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
Foto: Zbor Župe Duha Svetoga s Jaruna, 290. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu
