Središnji dio Biskupijskog dana u Požegi, 25. rujna 2021. bilo je misno slavlje koje je u Katedrali predvodio biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s brojnim dijecezanskim i redovničkim svećenicima, te s onima koji su sudjelovali na zborovanjima u Dvorani sv. Terezije Avilske, crkvi sv. Lovre. crkvi Duha Svetoga i Odgojno obrazovnom centru. Nakon ulazne pjesme „Uđite s hvalama na vrata njegova“ biskup je u pozdravu spomenuo nazočnima kako se raduje što su svojim molitvenim, raspjevanim srcem ušli u ovo slavlje i otvorili vrata požeške mjesne Crkve prisutnosti Boga živoga, uskrslog Isusa Krista koju uvijek slavimo u svetoj misi. Čestitao im je 24. obljetnicu uspostave Požeške biskupije i početak njezine 25. obljetnice. Kazao je kako je navedena obljetnica radosna s više naslova, ali napose zbog trojice mladića koji u ovom svetom slavlju žele Bogu izreći svoj: »Evo me«: Stjepana Guzanovića, iz Župe Sv. Mihaela arkanđela u Stražemanu, Karla Topalovića iz požeške Župe Sv. Leopolda Mandića, i Tomislava Varele iz Župe Sv. Barbare u Jakšiću. Uputio je poseban pozdrav kandidatima za đakonat, njihovim roditeljima, obiteljima, župnicima i drugim vjernicima župa iz kojih dolaze. Izrazio je dobrodošlicu Željku Faltaku, rektoru Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu i njegovim suradnicima, kao i don Eduardu Gilu, vicerektoru Međunarodnog crkvenog kolegija »Sedes Sapientiae« u Rimu sa skupinom bogoslova s kojima je za vrijeme svoje formacije boravio ređenik Karlo Topalović. Obraćajući se sudionicima zborovanja Biskupijskog dana, biskup je posebno poručio novoizabranim članovima župnih pastoralnih vijeća kako je za ostvarenje sinodalnog procesa u župama Požeške biskupije na koje nas je pozvao papa Franjo osobito važna njihova suradnja sa svećenicima i vjeroučiteljima. Tim više što će to biti sastavni dio radnog obilježavanja 25. obljetnice Požeške biskupije u pastoralnoj godini koja je započela.

U homiliji biskup je rekao da nam naviještena Božja riječ doziva u vjerničku svijest dimenzije događaja kojeg slavimo. Polazeći od prvog čitanja iz Knjige proroka Zaharije, istaknuo je znakovitost prorokove tvrdnje da je podigao oči i vidio mladića koji je s mjeračkim užetom nastojao izmjeriti koliko su široke i dugačke jeruzalemske zidine. Biskup je spomenuo kako su kandidati za đakonat na sličan proročki način podigli oči srca i primijenivši mjerila Božja u promatranju vlastitog života otkrili poziv da krenu putem svećeništva. Izmjerivši istim kriterijima širinu i dužinu zidina Crkve, novog hrama i grada Jeruzalema u njihovoj božansko-ljudskoj datosti, donijeli su odluku ugraditi sebe u njezino poslanje i služiti Božjoj prisutnosti usred njegova naroda. Podsjetio je sudionike slavlje da se Gospodin Isus poistovjetio s tim hramom, te da je ostvario Božju prisutnost među svojim narodom na nama nerazumljiv način, po svojoj muci, smrti i uskrsnuću, kako smo čuli u ulomku današnjeg evanđelja. Biskup je ustvrdio da mi ne uspijevamo razumjeti kako bi se patnjom i trpljenjem moglo ostvariti nešto veliko, duboko, snažno i Božje. No, vjerom prihvaćamo da patnja, trpljenje i umiranje nisu besmisleni, jer nam je Bog u Isusu Kristu posvjedočio kako on računa s tim stvarnostima, te su Kristova muka, smrt i uskrsnuće postali najveće Božje mjerilo po kojem trebamo prosuđivati smisao našeg postojanja. Ustvrdio je da mjereći sebe mjerilima gospodarskog napretka ili društvenog uspjeha i ugleda dospijevamo do razine koja ide samo do groba, ali kad za mjerilo uzmemo Isusov križ, otkrivamo kako smo u njemu moćniji od smrti i pobjednici za vječnost.

Kazao je da je Isus Krist i njegov križ razrješenje enigme našeg prolaznog i smrtnog postojanja, istaknuvši kako je Duh Isusov u taj dinamizam uveo i trojicu naših kandidata za đakonat po svetom krštenju. No, posebno njegovo očitovanje bio je Božji poziv da krenu putem svećeničkog zvanja, i kad su u svojoj mladenačkoj slobodi imali hrabrosti odlučiti se svoj život oblikovati po mjeri križa Isusova, te poput sv. Pavla u to otajstvo položili svu svoju sudbinu. Podsjetio je kandidate za đakonat da im život na putu križa neće biti lagan, ali će ostvarivan po mjerilima Božjim biti uspješan. Potaknuo ih je neka odvažno vrše svoje poslanje okupljanja ljudi u Hrvatskoj oko križa Isusova, da u zajedništvu njegove moći ljubavi nitko ne bude izgubljen ni odbačen, nego svi budu Božji pobjednici. Poručio im je da će kroz sakrament Svetoga reda biti pritjelovljeni Kristu Glavi, koji će ih snagom svoga Duha osposobiti da budu uvjerljivi navjestitelji istine Božje o čovjeku, objavljene i ostvarene u vazmenom otajstvu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Pozvao je sudionike slavlja neka mole za ređenike kako ne bi nestalo uvjerljivosti u poslanju koje će vršiti, da životom potvrđuju što će riječju naviještati, te mnoge u Hrvatskoj oduševe za Isusa Krista, za zajedništvo njegove ljubavi u njegovoj Crkvi.

Biskup se na svršetku homilije prisjetio svoga đakonskog ređenja prije pedeset godina te je kazao ređenicima da želi s njima podijeliti osjećaje koje je tada imao a koje je zabilježio u svoj Dnevnik sljedećim riječima: »I ovaj dan bit će zapisan u knjigu života kao odlučan i presudan. U katedrali sam iz ruku nadbiskupa Franje Kuharića primio red Đakonata. Odlučio sam, i svojim drhtavim leđima počeo nositi ovlast propovijedanja u službi đakona. Htio bih da moje riječi nikada ne budu prazne, da u njih bude pretočen dah doživljenog i življenog Boga. Moram sam sebi priznati da sam danas s drhtanjem pristupio i samom ređenju. Htio bih živjeti, ali život me plaši. To što me plaši zapravo je izraz tjeskobe za smislom života. Ovaj život koji s drhtajem svoga mladenačkog srca započinjem živjeti bit će smislen samo ako izdržim biti Božji – i bliz ljudima. I upravo tu bih milost na izdisaju ovoga velikog dana moga života htio Gospodine, od Tebe moliti. Želio bih da moja vjera ne ostane samo vjera – nego da ona zaista preraste u predanje. A Ti daješ moći vjerovati i moći živjeti u predanju. Pa ako Te danas uzdrhtalim srcem to molim, udijeli mi radi poziva koji si mi uputio, a ja ga velikodušno prihvatio.« Biskup je dodao: »Dragi ređenici! Dok zahvaljujem Isusu Kristu što mi nije uskratio milost koju sam od njega prije pedeset godina tražio, molim danas da je udijeli i vama, kao svjetlo i snagu za put kojim kao đakoni krećete.«

Nakon popričesne molitve svi nazočni, predvođeni biskupom Antunom, uputili su Bogu molitvu za Požešku biskupiju. Na svršetku slavlja biskup je u svoje osobno ime i u ime nazočnih svećenika i sudionika ređenja novim đakonima čestitao primanje prvog stupnja Svetoga reda, poželjevši da bude blagoslovljeno njihovo djelovanje. Također je čestitao njihovim roditeljima, drugim članovima obitelji, župljanima njihovih župâ i prijateljima. Sudionicima slavlja zahvalio je za sve što su do sada učinili za njih, osobito za molitvenu potporu, te ih je pozvao da i dalje mole za njih, za nova duhovna zvanja, kao i za Požešku biskupiju, osobito na 24. obljetnicu njezine uspostave idućega 27. rujna.

Slavlje đakonskog ređenja pjevanjem i sviranjem uzveličali su katedralni zbor pod ravnanjem Maria Večerića, i biskupijski zbor mladih pod ravnanjem Katarine Marić, uz sudjelovanje brass kvinteta mladih požeških glazbenika.