Svetkovina Uzvišenja Svetoga Križa i blagdan župe, crkve i franjevačkog samostana u Sigetu u Novom Zagrebu, svečano su proslavljeni misnim slavljem kojeg je u utorak 14. rujna predslavio župnik vikar samostana na zagrebačkom Kaptolu, fra Zdravko Lazić.
Koncelebranti na svečanom misnom slavlju bili su: sigetski župnik i gvardijan fra Robert Perišić, župni i samostanski vikar fra Josip Grubišić, župljanin i ovogodišnji mladomisnik vlč. Hrvoje Maltarić, uz asistenciju franjevačkih bogoslova.
Sama svetkovina ima veliko simboličko značenje za ovu novozagrebačku župu i cijelu povijest Crkve u Novom Zagrebu. Svetkovina Uzvišenja Svetog Križa spomen je na povijesni trenutak kada je 13. rujna 335. godine u Jeruzalemu posvećena bazilika Kristova groba koju je na poticaj svoje majke carice Helene podigao car Konstantin. Relikviju Svetog Križa narodu su svečano pokazali idućeg dana, 14. rujna. Bila je to snažna simbolika oslobođenog kršćanstva koje je u znaku progona i patnje 313. godine od istoga cara dobilo svoju slobodu, a Kristov križ kao simbol patnje i pobjede svečano je Uzdignut i pokazan cijelome svijetu. Bio je to trijumf križa. Crkva Uzvišenja Svetog Križa u Novom Zagrebu na Sigetu najveća je crkva u gradu Zagrebu i prva podignuta i posvećena u Novom Zagrebu. Posvetio ju 1983. godine kardinal Franjo Kuharić.
U propovijedi fra Zdravko Lazić istaknuo je kako je Križ u kršćanstvu najteže shvatiti i prihvatiti njegovu logiku. Naglasio je kako Križ uopće ne shvaća onaj tko ga ne prihvaća.
“Zato će Pavao govoriti o sablazni ili ludosti križa. Takav način razmišljanja ljudi sustavno odbijaju, u poslanici Filipljanima (Fil 3, 18) govori se o mnogim kršćanima koji križ ne prihvaćaju i žive kao neprijatelji križa Kristova. Za sebe će Pavao reći: ‘A ja Božesačuvaj, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu’ (Gal 6, 14).”
Propovjednik je nadalje okupljenom puku skrenuo pozornost na činjenicu da je Isus upućivao svoje učenike na ono što će se s njim dogoditi. Da će mnogo pretrpiti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, i biti ubijen.
“Znamo da Isus nije trpio ni od kakve bolesti. On je bol osjećao i podnosio onda kad su ga bičevali, trnjem krunili, razapinjali. Njegovo je trpljenje specifično. Od čega je Isus trpio? Isus je trpio od i zbog ljudske mržnje, od ljudskoga zla, on je nepravedno trpio. To je križ! On se susreo s najdubljim nerazumijevanjem ljudi, namjerno su ga krivo shvaćali i tumačili, toliko su ga mrzili da su ga htjeli uništiti i zbrisati s lica zemlje, iskorijeniti sve ono što je plemenito živio i govorio. Kako je Isus trpio? Upravo je to središnje pitanje i odgovor da li netko križ prihvaća ili ne prihvaća. A to vrijedi i za Isusa. Isus nije trpio stoički, nadmoćno, oholo, nije se osjećao superioran nad svojim neprijateljima. Ali nije trpio ni kao tragičar, kao onaj kojeg je zahvatila kruta sudbina. Isus nije proklinjao svoj život, on ne osuđuje one koji mu zlo čine, Isus ne mrzi, ne uzvraća im zlo. Isus je prihvatio trpljenje, prihvatio je križ. Isus i tada ima ljubavi prema neprijateljima, on im oprašta i moli za njih. Njegov odgovor na zlo ljudi jest ljubav. I to zapravo znači prihvatiti i nositi križ, pa umrijeti na križu!
Poručivši da moramo gledati na Isusa Krista kako bismo mogli shvatiti što je križ, fra Zdravko je kazao kako Krist nema svoga zla i da je za Krista izvor križa u zlu drugih.
“On trpi zbog Riječi Božje, zbog Božjih vrednota, zbog svoje vjernosti Bogu i čovjeku, trpi zato jer želi uspostaviti Božje kraljevstvo – kraljevstvo dobrote, istine, ljubavi, oproštenja… to znači da ni naš križ nije i ne može biti nešto drugo nego li ono zbog čega je Krist trpio. A ne možemo niti proširivati područje trpljenja. prema tome: naš križ je ono trpljenje koje izvire iz naše kršćanske a ne naravne egzistencije, ono zlo koje nam dolazi od drugih ljudi, zbog njihovog zla, ono trpljenje koje podnosimo radi Riječi Božje i Božjih vrednota.”
Propovijed je predslavitelj zaključio mislima kako se križ ne mora i ne može prihvatiti automatski te da ga možemo i ne prihvatiti, odbaciti, sablazniti se nad njim, i vratiti istom mjerom – istim zlom. “mi tada križ ne prihvaćamo i ne idemo za Isusom Kristom. Trpimo – ali se to trpljenje pretvara u muku i prokletstvo, a ne u blagoslov i spasenje! Kristov se učenik može biti samo ako se križ prihvaća na Kristov način! I samo tada križ postaje sredstvom spasenja i sredstvom pobjede nad svakim zlom. Zlo se može pobijediti samo križem. Upravo zbog toga već u samoj Kristovoj muci imamo toliko trenutaka njegove slave, trijumfa, pobjede. Krist na križu nije poražen – on je pobjednik!”
Nakon misnog slavlja, župnik fra Robert Perišić pozvao je vjernike da se okupe oko prezbiterija kako bi primili blagoslov Svetim Križem. Jednog po jednog vjernika gvardijan je blagoslovio relikvijom koja se sastoji od dva milimetarska djelića Svetoga Križa (u obliku križa). Prema predaji, sveta Helena (u našem narodu poznata kao Jelena Križarica) pokrenula je tadašnje prve arheološke ekspedicije kako bi pronašla Sveti Križ za kojeg je vjerovala da su ga kršćani sakrili. Nakon što su ekspedicije urodile plodom i u njezine su dvore dostavljena 3 različita križa, Helena se dosjetila kako će prepoznati pravi. Pozvala je teškog bolesnika i dopustila mu da dotakne svaki od križeva koji su bili izloženi. Treći u nizu bio je pravi, a bolesnik je odmah ozdravio.
