Nalazimo se u Godini sv. Josipa, koju je proglasio papa Franjo 8. prosinca 2020. godine Apostolskim pismom "Patris Corde" povodom 150. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom sveopće Crkve.
Uz Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu i pet župa posvećenih sv. Josipu, u Zagrebačkoj nadbiskupiji postoji i 21 kapela posvećena Zaručniku Blažene Djevice Marije. Tijekom srpnja i kolovoza donosimo vam prikaze kapela.
Kapela sv. Josipa najmlađa je kapela u Župi sv. Martina biskupa u Svetom Martinu pod Okićem. Smještena je na križanju cesta prema Samoboru, Galgovu i Klakama. Početak je njezine gradnje usko povezan s obitelji Razum iz Konščice. U svojoj je Spomenici Ivan Razum podrobno opisao začetak ideje o njezinoj gradnji i sve poteškoće na koje se nailazilo tijekom 17-godišnje gradnje.[1]
Mjesto na kojoj se nalazi kapela od starih se vremena zove Kip. Ne zna se potječe li ime od prisutnosti kakvog kipa na tom mjestu. No, ljudi su oduvijek govorili među sobom da bi na tom mjestu trebalo načiniti kapelicu. Prvi su u tom smjeru nešto učinili Ivanovi roditelji i njegov brat Mijo, budući dugogodišnji župnik u Petrinji, koji je tada bio bogoslov. Počeli su u tu svrhu po selima skupljati milodare. Pisali su i našim iseljenicima koji su se uključili u tu akciju. Sve je to bilo još prije I. svjetskog rata. Zemljište je pripadalo gospoštiji Jelačića, koje ga je ustupilo za kapelu 1905. godine. Na samom početku gradnje, koja je počela 1928., mislilo se da će kapela biti posvećena Svetoj Obitelji. No, poduzetnici su ubrzo shvatili da će ljudi dati više milodara, ako bi bila posvećena sv. Urbanu, zaštitniku vinogradara i vinograda, kojima ovaj kraj obiluje.
Kapela se gradila milodarima i dobrovoljnim radom mještana Konščice 1928. – 1929. godine. Tih su godina podignuti zidovi i bio je postavljen običan krov. Zabati nisu bili zazidani. Tada je ponestalo novca te se nije ništa radilo do 1938. godine.[2] Tijekom 1938. stavljen je novi krov, podignut toranj i zazidani zabati. Župnik Horvat tada je zapisao: "Prije 10 godina sazidali su župljani na "Kipu" u Konščici kapelu sv. Urbana, no nijesu je završili. Već je skoro bila u rasulu, pa su se ove (1938.) godine neki župljani intenzivnije pobrinuli za nju i spasili ju od propasti. Kupili su bolji crijep i temeljito je pokrili, podigli su toranj te i njega limom pokrili. Kapela ni sada nije dovršena, ali je barem sva zatvorena, pa je zub vremena neće rastočiti prije nego li bude potpuno uređena. Dosele je na putnike djelovala kao sablast, no sad ima potpunu sliku crkve. Nadamo se, da će naredne godine biti posve gotova i sposobna za službu Božju".[3]
No, nestašica novca i rat prekinuli su dovršenje kapele. Tek dolaskom upravitelja vlč. Pavla Bedenika krenulo se na posljednje dovršenje i pripremu za blagoslov. Na XV. nedjelju po Duhovima on je u crkvi oglasio: "Svi znadete za kapelu sv. Urbana u Konščici, koja, kako kažu, već mnogo godina stoji nedovršena, Htio bih, ako bi bilo kako moguće da se i ta kapela dovrši i uredi, koliko se bude dalo. Ja bih predložio da glavni oltar i opće kapela bude posvećena sv. Josipu, koji je zaručnik Blažene Djevice Marije, hranitelj Isusov, zaštitnik sretne smrti, uzor radnika i pomoćnik u svakoj potrebi, kako kaže sv. Terezija Avilska. Pokrajni oltar u ovoj kapeli bio bi, kako se već davno odlučilo sv. Urbana, zaštitnika vinograda".[4] Tako je na njegov poticaj, a u skladu s prijašnjim dogovorom s nekim župljanima, promijenjen naslovnik ove kapele. Radovi su počeli 6. rujna 1945. Ubrzo je u Samoboru kupljen kip sv. Josipa, koji je postavljen na glavni oltar. Pokrajni oltar, koji je bio naslonjen na desni zid, nije ipak bio naslovljen sv. Urbanu, već Blaženoj Djevici Mariji. U središte je oltarne nadgradnje postavljena Gospina slika. Za mjesec dana kapela je bila spremna za blagoslov.
Blagoslov je obavio 7. listopada 1945. nadbiskup Alojzije Stepinac. S njim su u pratnji bili beogradski nadbiskup Josip Ujčić, kanonik Nikola Borić i nadbiskupov tajnik Antun Slamić. Osim domaćeg upravitelja bili su tu prisutni još isusovac Matija Jović, svetonedjeljski župnik Pavao Srketić i drugi. Svečanost je blagoslova uzveličala i Samoborska limena glazba. Sve je uzvanike i goste poslije blagoslova u svoj dom primio Ivan Razum.[5]
Kapela je građena u položaju sjever-jug. Svetište je na sjeveru, a glavni ulaz na jugu. Sastoji se od lađe, svetišta i tornja pod kojim se nalazi sakristija. Lađa kapele dosta je široka, a razmjerno nije tako dugačka. Strop je kapele bačvasti, izveden od običnih uskih dasaka. Na zapadnom i na južnom zidu pokraj vrata nalaze se po dva prozora. Iznad glavnih vrata visoko pod stropom još je jedan okrugli prozorčić. Svetište je boltano. Iz svetišta se kroz vrata s lijeve, zapadne strane ulazi u prostor ispod tornja, tj. u sakristiju. Sakristija ima i vlastita vrata prema van s istočne strane. S vanjske strane na donjoj strani sakristijskog prozora napisana je godina: 1945. Ova označava godinu završetka gradnje kapele. Toranj nije razmjerno visok prema svojoj širini. U njemu se nalaze dva poda.
U jesen 1946. darovao je Mijo Razum, tada Petrinjski župnik, ovoj kapeli zvono teško 200 kg, koje je i blagoslovio. Kupio je 1947. i drugo manje zvono od 120 kg, koje je također blagoslovio.[6] Na velikom se zvonu s jedne strane nalazi reljef sv. Josipa i natpis ispod njega: DAR M. RAZUM Ž. 1946. Na drugoj je strani reljef u obliku medaljona, koji prikazuje Zagrebačku prvostolnicu i crkvu sv. Marka te natpis ispod njega: ZAGREB. Uokolo na rubu zvona piše: PRVA ODLIKOVANA LJEVAONICA ZVONA, KVIRIN LEBIŠ. Gornji je dio zvona (kapa) ukrašen lišćem i grožđem. Na malom zvonu s jedne je strane natpis: DAROVAO M. RAZUM / Ž. GOD. 1947. Na drugoj je strani medaljon kao i na velikom zvonu i natpis: ZAGREB te ponovno natpis: PRVA ODLIKOVANA LJEVAONICA ZVONA, KVIRIN LEBIŠ. Kapa je zvona jednako ukrašena lišćem i grožđem.[7] Tim je darom svećenik Mijo Razum zapečatio svoje početno nastojanje oko izgradnje kapele, kada je bio još bogoslov. Proživio je gotovo cijeli radni vijek da bi tornju dovršene kapele mogao darovati zvona.
U ono teško poratno vrijeme, stanujući u Konšćici punih 8 i pol godina, upravitelj župe bio je vlč. Franjo Kuharić, kasnije zagrebački nadbiskup i kardinal, koji je često radnim danom slavio sv. misu u ovoj kapeli.
Kako nakon svake gradnje dolazi vrijeme održavanja, popravaka i obnove, isto vrijedi i za kapelu sv. Josipa. Zidovi kapele nisu kod same gradnje zaštićeni od dodira s vlagom, tako da će ona u obilnoj mjeri trajno štetiti zidovima i uništavati kako unutarnju tako i vanjsku žbuku.[8] Vlč. Dumić popravljao je kapelu iznutra 1960., ali zbog nedostatka novca nije uspio popraviti sve.[9]
Temeljitu je obnovu kapele učinio 1976. upravitelj župe Stjepan Kušević. Zajedno je s domaćim ljudima otkopao zemlju koja se naslanjala na sjeverni zid. Tu je sagradio potporni zid da se ista zemlja ne bi dalje odronjavala. Oko kapele izbetonirao je zaštitni pojas. Na toranj je i na kapelu, izvana i iznutra, stavljena nova žbuka. Iz kapele su maknuta oba dotadašnja drvena oltara, onaj glavni sv. Josipa i pokrajnji Blažene Djevice Marije. Tada je postavljen novi mramorni oltar okrenut prema puku. Kip je sv. Josipa postavljen na betonirano i mramorom obloženo postolje ispred lijevog (zapadnog) zida slavoluka, a na postolje ispred desnog (istočnog) zida istoga slavoluka postavljen je kip sv. Urbana. Ovaj je kip načinio iz gline kartuzijanac iz Pleterja o. Wolfgang. Na taj je način ispunjeno obećanje župnika Bedenika da će se tu postaviti pokrajnji oltar sv. Urbana. Nije doduše postavljen oltar, ali je sv. Urban prisutan u kapeli.
Limenu kapu tornja obojao je u kolovozu 1984. Mijo Razum mlađi. Cijelu je kapelu, najprije izvana od 27. kolovoza do 3. rujna 1985., a onda iznutra od 21. do 30. listopada iste godine, zajedno s vratima, obojao soboslikar Mijo Novaković iz Zagreba (Kustošije). Na slavoluku je bojom ispisao: Sveti Josipe, moli za nas!
U kapeli se danas, pored dva spomenuta kipa i raspela pokraj oltara, nalazi još i osam klupa. Svete se mise ovdje slave godišnje redovito 3 puta, na nedjelje poslije blagdana sv. Josipa u ožujku i svibnju te na nedjelju poslije Gospe od krunice u listopadu, kao spomen na blagoslov kapele. U kapeli se nalaze i postaje križnog puta, koji je postavljen u vrijeme dok je vlč. Pavao Kunštek bio župnik Župe svetog Martina pod Okićem.
Župa svetog Martina pod Okićem u starini je dala lijepi broj svećenika. Najviše je svećenika dalo selo Klake, tj. obitelji Terihaja, a onda Konšćica, tj. obitelji Fabek i Razum.
Duhovna zvanja iz Konšćice:
Josip Fabek (1795. - 1856.); Franjo Fabek (1930. - 1907.); Mijo Razum (1882. - 1951.); Tomo Fabek (1900. - 1986.); preč. Vlado Razum (1960. - ), rektor Samostanske crkve Corpus Domini u Zagrebu i vanjski duhovnik Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa; dr. Stjepan Razum (1960. - ), voditelj Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu; vlč. Nikola Jurković (1986. - ), župnik Župe svetog Jurja mučenika u Gornjoj Stubici.
dr. Stjepan Razum; vlč. Siniša Hegedšić
Preuzeto sa: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
[1] OR, Spomenica Ivana Razum pisana izmedju 1953-1967, str. 118-124. - O kapeli je pisao u zimi 1955-56.
[2] Župnik Horvat piše da kapela nije dovršena 1929. godine, jer je kod župljana ponestalo novca i žara za svetu stvar, vidi: AŽ, Spomenica II, str. 10.
[3] AŽ, Spomenica II, str. 92.
[4] AŽ, Oglasna knjiga, 1943-1946, str. 112. Vidi još str. 115. i 121.
[5] Vlč. Kuharić o tome piše: "Nastojanjem župnika Bedenika dovršena je kapela Sv. Josipa u Konščici, za izgradnju koje je mnogo žrtvovala obitelj Ivana Razum. Ta je kapelica svečano blagoslovljena 7. listopada 1945. Blagoslovio ju je sam Preuzvišeni Nadbiskup Dr. Alojzije Stepinac, a s njime je došao na svečanost i Nadbiskup Beogradski Dr. Josip Ujčić. Tom prigodom je tako odlične goste preuzeo u svoj gostoljubivi dom Ivan Razum", vidi: AŽ, Spomenica III, str. 2.
[6] AŽ, Spomenica III, str. 11-12.
[7] Natpise sam na zvonima osobno pročitao 22. rujna 1985. Zvonar je ove kapele dugo vremena bio Mijo Šoić, a danas je to Mijo Razum stariji.
[8] Usp. AŽ, Spomenica III, str. 42.
[9] AŽ, Oglasna knjiga, 1959-1962, str. 74.
