Hvaljen Isus i Marija!
Uskoro ćemo slaviti najveće otajstvo naše vjere: Kristovo uskrsnuće.
Sve ostalo ovisi o ovome: ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. (1 Kor 15,17), piše sveti Pavao kršćanima u Korintu.
Prošlo je gotovo 2000 godina od tog događaja koji je, možemo reći, promijenio čovječanstvo. Ali koje je to čovječanstvo promijenio? Gdje? Kako? Kada ćemo vidjeti plodove Isusova uskrsnuća? Spontano nam se nameću pitanja.
Živimo u Jubilarnoj godini, 2025. godini od Isusova rođenja, pod sloganom „hodočasnici nade“, no gdje je naša nada?
Kada otvorimo novine ili upalimo televizor, vidimo samo ratove, mržnju, nepravdu. U opasnosti smo da se naviknemo na zlo, da se prepustimo rezignaciji. Tražimo znakove svjetla, ali gdje su?
Često ni među onima koji su povjerovali u Krista i navješćuju Njegovo uskrsnuće, odnosno, među nama, svećenicima, biskupima, posvećenim osobama, angažiranim laicima ne uspijevamo vidjeti nešto novo, što odiše vječnim životom, što govori o uskrsnuću!
Osjećaj dezorijentiranosti i razočaranja obuzima naše i srca mnogih koji gledaju u nas: daj nam, Gospodine, znak da se možemo nadati! To je naša neprestana molitva.
Ali što još želimo?
Ako vjerujemo da je jedan čovjek, i to nevin, osuđen na najgoru smrt, nakon što je podnio najokrutniju fizičku i duhovnu muku, uskrsnuo, koji znak još čekamo?
Zašto nam Isusovo uskrsnuće nije dovoljno kako bi se učvrstila naša nada?
Jer se to događa samo onda kada i danas vidimo da i duhovno mrtvi uskrisuju. Kada shvatimo da Isus nije bio izolirani slučaj, već “prvorođenac među mnogom braćom” (Rim 8,29).
Da, nada se budi kada vidimo Isusove učenike preobražene Njegovim uskrsnućem. Uskrsnuli, s Njime Uskrsnulim! Kada mi, ti i ja, živimo kao uskrsnuli: Tražite ono što je gore, (…) a ne ono što je zemaljsko! (Kol 3,1-2).
I tada shvaćamo da ne trebamo čekati znak izvan nas jer ga nalazimo u sebi.
Kada nam je Isus dao zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! (Iv 15,12), obećao je: to sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. (Iv 15,11).
Radost je ono što svjedoči uskrsnuće. Znak nade.
Ona radost koju osjećamo kada istinski ljubimo: ne riječju i jezikom, već djelom i istinom (1 Iv 3,18).
I tek tada ljudi opažaju da nismo više mrtvi!
Tada postajemo „hodočasnici nade“, navjestitelji uskrsnuća u svijetu.
Kada oprostimo onima koji su nas povrijedili, kada se pomirimo s onima s kojima smo se posvađali, kada nađemo snagu da započnemo iznova nakon što smo pogriješili, ponovno se rađajući za novi život, tada ćemo biti “hodočasnici nade“!
I danas nam Isus nema što drugo reći osim: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Samo ćemo tako biti ispunjeni Njegovom radošću!
Ne čekajmo promjene izvan nas, počnimo se mijenjati iznutra i ponovno ćemo zapaliti vatru nade u nama i oko nas.
Bit ćemo svjedoci uskrsnuća! Sretan Uskrs svima!
Izvor: IKA
