Odakle mi je došao život? Kad bih bio njegov gospodar i vlasnik znao bih svaku njegovu tajnu. Znao bih njegove početke. Znao bih kako i gdje počinje. Ipak, nisam li otkan u dubinama zemlje kako Pismo piše.
To nisu dubine od prašine i gline. To su temelji svijeta kojega nastanjujem. U njegovim dubinama sam zamišljen i dozvan u postojanje. Netko je u temeljima zemlje. Netko tko mi je rekao budi i ja sam postao preko da onih koji su taj da izgovorili životu. Izgovorili su svoj da meni.
Odakle je njima došao život? Iz nečijeg prethodnog da. Netko je među nama na početku rekao da životu i život se svom svojom snagom i moći ulio u njega. Od koga je došla moć i snaga života u prvog među nama? Zar je mogla doći od njega samoga? Nije li sam Život rekao da životu i tako ga dozvao i pozvao u postojanje?
Život je počeo slučajno? Nekakvim neobjašnjivim miješanjem svega i svačega? Kako prašina, glina, minerali i kemijski elementi, stijene i vatra daju samosvijest? Sposobnost smijeha? Dar govora? Slobodu koja svjesno odlučuje svjesna da je ona ta koja odlučuje? Odakle mi je došao život? Zar sam tek puki spoj materije, slučajni spoj nečega što koliko se god miješalo daje toliko toga, ali ne i sposobnost da razmišljam o porijeklu života i samom Životu koji me pozvao u postojanje?
Zašto se nešto u meni protivi toj misli kako sam tek puka materija ništa slučajnija od nečega neživog i nepomičnog? Negdje u početku svega netko je rekao da životu i postojanju. Netko tko je slobodan. Netko tko ima volju. Netko tko ima um. Netko o kome Pisma kažu kako sam ja stvoren tako čudesno otkan u dubinama zemlje.
Tko si ti koji si početak svega? Zar se neživa materija može začuditi pred tim pitanjem, zar ga ona uopće može postaviti? Ne upućujem li svojim pitanjima na nekoga tko je više od materije, na samosvijest i duh koji me kudikamo nadilaze?
Odakle mi je došao život? Zar sam tek karika u lancu rađanja i umiranja, nekakav insekt u lancu hrane, zar ću tek tako biti i jednog dana otići? Pred životom i njegovim mnogostrukim načinima kako mi se pojavljuje tek mogu zabezeknuto stajati i šutjeti. Kako je nastala mnoštvenost svih tih života koji se međusobno susreću i isprepliću? Zar je slučaj konačno objašnjenje i odgovor?
Misao kako sam vlasnik i gospodar života je nejaka. Ona je preslaba da bi odgonetnula sam život i onoga koji je Život. Iz slabosti i nemoći da prodrem u tajnu života uvjeravam sebe kako je uništenje života znak kako sam otkrio njegov izvor.
Ja sam izvor života. Zar jesam tek zato što bivam sposoban uništiti život i što bivam sposoban prenijeti život? Odakle je došla ta sloboda reći da ili ne životu? Nije li sloboda došla iz samog Života, jer prije nego sam slobodan trebao bih imati život.
Iz Života je došla sloboda. Zajedno s mojim pozivanjem u postojanje pozvana je moja sloboda. Ja nisam sam sebe pozvao u život i onda i ne mogu reći kako je moja sloboda apsolutna. Ako moja sloboda počiva na samim temeljima Života, onda i moja sloboda dolazi iz Života, a ne iz mene samoga.
Ja nisam uzrok Života, time nisam niti uzrok slobode iako rado sebe zavaram kako moja sloboda prethodi mom životu, kao kad bih ja mogao roditi moje roditelje, a oni svoje i tako natraške sve do početaka svijeta.
U redcima Pisma koji govore o mojoj otkanosti u dubinama zemlje stoji riječ hvala. Ona koja kaže hvala ti što sam stvoren tako čudesno. U početku bijaše zahvalnost za život i iz te zahvalnosti za život rađa se vjera u izvor života, u sam Život koji stoji u dubinama zemlje i tamo tka stvaranje čovjeka i svijeta podržavajući i održavajući sam život.
Tekst: doc.dr.vlč. Oliver Jurišić
Foto: Pixabay
Izvor: Vjera i djela
