„Moja osveta je oprost.“
U nekoliko riječi blaženi Miroslav Bulešić, mladi istarski svećenik i mučenik, sažeo je ono što je živio do posljednjega trenutka: vjernost Kristu bez mržnje prema čovjeku, čak i onda kada je zbog te vjernosti bio spreman položiti vlastiti život.
Katolička Crkva njegov liturgijski spomendan slavi 24. kolovoza, na dan kada je 1947. godine ubijen u župnoj kući u Lanišću. Imao je samo 27 godina i nešto više od četiri godine svećeništva.
Djetinjstvo i put prema svećeništvu
Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. godine u Čabrunićima, u župi Svetvinčenat u Istri, od roditelja Mihe i Lucije, rođene Butković. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Osnovnu školu pohađao je u Juršićima, a već je kao dječak osjetio poziv prema svećeništvu. Nakon priprave u Gorici nastavio je školovanje u sjemeništu u Kopru. Godine 1939. biskup ga je poslao na studij u Rim, gdje je na Papinskom sveučilištu Gregoriana studirao filozofiju i teologiju.
U Rimu je proveo godine Drugoga svjetskog rata, sazrijevajući u svojem svećeničkom pozivu u gradu prvih kršćanskih mučenika. U proljeće 1943. vratio se u Istru kako bi primio svećeničko ređenje.
„Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!“
Za svećenika je zaređen 11. travnja 1943. u Svetvinčentu. Za svoje mladomisničko geslo odabrao je riječi iz Očenaša:
„Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!“
U svojem dnevniku o svećeničkom ređenju ostavio je snažno svjedočanstvo svijesti da od toga trenutka više ne pripada sebi, nego Bogu i ljudima kojima je poslan služiti.
Prva mu je župa bila Baderna, kamo je došao u jesen 1943. godine. Bilo je to ratno vrijeme, obilježeno nasiljem, strahom i podjelama.
Upravo u takvim okolnostima Bulešić je pokazao kako razumije svećeništvo. Nije dijelio ljude prema njihovoj nacionalnosti ili strani kojoj pripadaju. Njegovo je načelo bilo jasno: kao katolički svećenik podijelit će sakramente svakome tko ih zatraži – Hrvatu, Nijemcu i Talijanu.
U svibnju 1944. pisao je svojemu nekadašnjem vjeroučitelju vlč. Ivanu Paviću da svećenici usred naroda ranjena ratom moraju biti poput dobrih Samaritanaca – tješiti, liječiti i podizati.
To je bilo njegovo shvaćanje svećenika: ne čovjek jedne strane, nego Kristov čovjek za svakoga.
„Ne bojim se mučeništva“
Bulešić je bio svjestan opasnosti koja ga okružuje. Prijetnje su stizale s različitih strana, ali njegov odgovor nije bio mržnja.
U svojem je dnevniku 1944. zapisao da je spreman Bogu potpuno darovati svoj život za svoje stado te da se, uz Božju milost, ne boji mučeništva. Jasno je zapisao i zbog čega je spreman umrijeti: za slavu Božju te spasenje svoje duše i duša svojih vjernika.
Iz istoga duhovnog stava proizašle su riječi koje će postati njegovim najpoznatijim svjedočanstvom:
„Moja osveta je – oprost.“
Te riječi nisu naknadno pripisane Bulešiću. Nalaze se i u službenom Dekretu o njegovu mučeništvu, u kojem se ističe da pokazuju njegovu usmjerenost nasljedovanju Krista, prihvaćanju križa i opraštanju progoniteljima.
Baderna, Kanfanar i Pazinsko sjemenište
Nakon Baderne Bulešić je 1945. godine premješten u Kanfanar, gdje je nastavio intenzivno pastoralno djelovati, osobito među djecom i mladima te pomagati siromašnima.
Godine 1946. imenovan je podravnateljem i profesorom Biskupijskoga sjemeništa u Pazinu. Bio je i tajnik Svećeničkoga zbora sv. Pavla, koji je okupljao istarske svećenike.
Njegova svijest o mogućnosti mučeništva postajala je sve snažnija. Prema svjedočanstvu njegova subrata, kasnijega riječko-senjskog nadbiskupa Josipa Pavlišića, nekoliko mjeseci prije smrti Bulešić je govorio o bijelom i crvenom mučeništvu. Sjemeništarcima je govorio:
„Biti svećenik znači – biti mučenik.“
Posljednji dani
U kolovozu 1947. Bulešić je pratio mons. Jakoba Ukmara, delegata Svete Stolice, tijekom podjeljivanja sakramenta potvrde u istarskim župama.
Dan prije smrti, 23. kolovoza 1947., skupina komunista pokušala je u Buzetu spriječiti slavlje krizme. Kada su provalili u crkvu, Bulešić je stao pred svetohranište kako bi zaštitio Presveti Oltarski Sakrament.
Prema crkvenoj dokumentaciji, poručio im je da do svetohraništa mogu doći samo preko njega mrtvoga.
Znao je da ni odlazak u Lanišće nije bez opasnosti. Kada su ga upitali boji li se otići, odgovorio je:
„Samo jedanput će se umrijeti.“
Mučeništvo u Lanišću
U nedjelju 24. kolovoza 1947., na blagdan svetoga Bartola apostola, u Lanišću je održano slavlje svete potvrde.
Nakon krizme i mise koju je slavio Miroslav Bulešić, on i mons. Ukmar povukli su se u župnu kuću.
O onome što se zatim dogodilo postoji izravno svjedočanstvo mons. Ukmara. U službenom izvješću Biskupskom ordinarijatu u Trstu naveo je da su napadači oko 11 sati provalili u župnu kuću i nožem ubili Miroslava Bulešića. Ukmar je potom i sam teško pretučen i ostavljen u krvi jer su napadači mislili da je mrtav.
Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo. Prema svjedočenju očevidaca, dok je umirao zazivao je:
„Isuse, primi dušu moju!“
Imao je 27 godina.
Crkva priznaje njegovo mučeništvo
Postupak za njegovo proglašenje blaženim pokrenut je još 1956. godine, u tadašnjim okolnostima vrlo diskretno. Nakon dugotrajnoga crkvenog postupka Kongregacija za kauze svetaca proučila je povijesnu dokumentaciju, svjedočanstva i okolnosti njegove smrti.
Papa Benedikt XVI. 20. prosinca 2012. odobrio je objavljivanje Dekreta o mučeništvu Miroslava Bulešića. Crkva je time službeno utvrdila njegovo mučeništvo kao dijecezanskoga svećenika. U dokumentaciji postupka izričito se navodi da je ubijen zbog svoje vjernosti Kristu i Crkvi.
Blaženim je proglašen 28. rujna 2013. godine u pulskoj Areni. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je izaslanik pape Franje, kardinal Angelo Amato, tadašnji prefekt Kongregacije za kauze svetaca.
Kardinal Amato tada je poruku njegove beatifikacije opisao kao pobjedu mira nad ratom, bratstva nad podjelama, oprosta nad mržnjom i Božje ljubavi nad ljudskom zlobom.
„Moja osveta je oprost“
Posmrtni ostatci blaženoga Miroslava danas se čuvaju i časte u župnoj crkvi u Svetvinčentu. Nakon smrti prvotno je bio pokopan u Lanišću jer tadašnje vlasti nisu dopustile pokop u rodnoj župi. Godine 1958. njegovi su ostatci preneseni na groblje u Svetvinčentu, a 2003. u župnu crkvu.
No najvrjednija baština koju je ostavio nije njegov grob, nego njegovo svjedočanstvo.
Bulešić nije postao blaženikom zato što je pripadao jednoj naciji ili političkoj strani. Crkva ga časti kao svećenika i mučenika za vjeru, čovjeka koji je u vremenu nasilja odbio odgovoriti nasiljem, u vremenu podjela nije prestao u drugome gledati čovjeka, a pred vlastitom smrću nije izabrao osvetu.
Izabrao je oprost.
Upravo zato njegove riječi, gotovo osam desetljeća nakon njegove smrti, nisu izgubile ništa od svoje snage:
„Moja osveta je oprost.“
Blaženi Miroslave Bulešiću, svećeniče i mučeniče, moli za nas!