Karmelićanska crkva u Somboru,
spomen 150. god. rođenja i 70. god smrti
sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića, karmelićanina
Danas, 23. i sutra 24. lipnja, 2026. godine, karmelićanska crkva u Somboru postaje kao košnica u kojoj, kao pčele, vrve hodočasnici svih uzrasta hrvatskog i mađarskog govornog područja subotičke biskupije i šire. Slave se sv. mise, povodom 150. godišnjice rođenja i 70. godišnjice smrti sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića, karmelićanina, 23. lipnja, u 18,30. na mađarskom jeziku, koju predvodi kaločki nadbiskup i metropolit, mons. Babel iz Mađarske, te 24. lipnja, u 18,30. na hrvatskom jeziku, koju predvodi vrhbosanski nadbiskup i metropolit mons, Tomo Vukšić sa svećenicima.
Na njegovu grobu uzdižu se molitve vjernika Bogu, po zagovoru sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića, za duševne i tjelesne potrebe. Otac Gerard koji je preko 50 godina svoga zemaljskog života u karmelićanskom samostanu i crkvi u Somboru bio apostolom ljubavi među Hrvatima, Mađarima, Nijemcima i ostalim narodima, i danas s neba zagovara sve duše koje su željne Boga, koje žele sakramentalno i meditativno-kontemplativnom molitvom doprijeti do iskustva Boga i njemu služiti u ljubavi, ne isključujući svoga bližnjega koji je put do Boga.
Znak te ljubavi prema dušama je krajobraz široke i plodne bačke ravnice o. Gerardu je nadahnuće za naviještanje Božje riječi, njegova revnost i gorljivost dijeljenja sakramenta sv. ispovijedi, u izreci „čekam duše“, ljubav prema bolesnicima koji su „blago Crkve“, dar liječenja u Duhu, skrb za svako ljudsko biće od začeća do prirodne smrti, uz prihvaćanje poruge i progonstva. Otac Gerard je živi primjer postojanosti u vršenju Božje volje, da bismo i mi što čistijom ljubavlju slijedili Krista i žrtvovali se za duše. U ispovjedaonici pokornicima je davao blagu pokoru, a na sebe je prihvaćao pokoru za njihove grijehe. U vrijeme ekonomske krize, tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su djeca umirala od gladi, o. Gerard posti i zalaže se da bi djeca imala kruha. U vrijeme drugog Svjetskog rata, posti i moli za Hitlera, Staljina i one koji promiču bezbožni totalitarizam koji se proširio i na naše prostore.
Znak ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu pokazao je osnivanjem Bratovštine Maloga praškog Isusa, koji je utemeljio u božićnoj noći 1913., primivši prve članove u Bratovštinu, trojicu dječaka i šest djevojčica, iz Zavoda za nezbrinutu djecu, kojeg su vodile časne sestre Naše Gospe u Somboru. Iz iste je ljubavi 1913. osnovao je karmelićanski Treći red, da se krijepe djelima sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa i sv. Male Terezije, i rastu u vjeri, nadi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Promicao je štovanje Majke Božje Karmelske i širio Bratovštinu svetoga Škapulara. Na osobiti način štovao je sv. Josipa Zaručnika Blažene Djevice Marije, šutljivog kontemplativca, na čijem je oltaru često slavio euharistiju i doživljavao mistična iskustva.
Okrijepljen svetim sakramentima o. Gerard, okružen svojom subraćom sabranom u molitvi, kao patrijarha, na glasu svetosti, 24. lipnja 1956. u 6. sat ujutro, blago je u Gospodinu usnuo. Bila je to nedjelja svetkovine Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Izvanredni štovatelj sv. euharistije, predaje svoju dušu Onome koji je za nas umro i uskrsnuo, upravo kada se slavila prva nedjeljna euharistija. Vijest o njegovu preminuću odjeknula je Somborom kao munja. Somborski puk je ispunio velebnu karmelićansku crkvu moleći njegov zagovor kod nebeskog Oca, kojega sada o. Gerard gleda licem u lice. Sutradan 25. lipnja, 1956. sv. misu zadušnicu predvodio je subotički biskup, mons. Matiša Zvekanović, uz novosadskog opata mons. Franju Švraka. Na misi zadušnici i na sprovodu sudjelovalo je preko 80 svećenika, braća karmelićani, predstavnici pravoslavnog i reformiranog svećenstva, kao i redovnice: Marijine Sestre, sestre Naše Gospe, Služavke Malog Isusa, sestre Sv. Križa, Sestre Milosrđa Trećeg reda sv. Franje Asiškoga, i sestre dominikanke. Križ, svijeće, mnoštvo ministranata, djevojaka i mladića odjevenih u narodne nošnje, članovi karmelskog Trećeg reda, Bratovštine svetoga Škapulara i Malog praškog Isusa, kreću iz karmelićanske crkve putem grada do Velikog katoličkog groblja u Somboru. Sprovodu se pridružilo 10. tisuća ljudi. Kada se spuštalo njegovo tijelo u karmelićansku grobnicu, dok su braća karmelićani pjevali „Salve Regina“, prekrasni prizor: djeca u bjelini bacala su ljiljane na njegov lijes, a narod je uskliknuo: „Ljiljani, ljiljanu!“
Već od samog ukopa, vjernici su dolazili na grob i molili od Boga milosti po zagovoru o. Gerarda i u zahvalu polagali mramorne pločice za uslišane molitve. Godine 1985. započeo je službeni biskupijski postupak za proglašenje blaženim i svetim o. Gerarda. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz karmelićanske kapele-grobnice na Velikom katoličkom groblju u Somboru i položeni u oltar Svetoga Križa u karmelićanskoj crkvi u Somboru, gdje se i danas okupljaju tihi molitelji, tražeći njegov zagovor kod Gospodina. Svi relevantni dokumenti predani su 2002. na Dikasterij za Svete u Vatikanu, odakle iščekujemo pravorijek Crkve o njegovoj svetosti. Dok se to ne zbude, pozvani smo moliti Boga za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Imamo zagovornika na nebu, koji podupire naše prošnje Bogu, a Bog po njegovu zagovoru čini čuda onima koji imaju jaku vjeru, nadu i ljubav, prema Bogu i prema bližnjemu. Slugo Božji, oče Gerarde Tomo Stantiću, zagovaraj nas pred licem Božjim!
U Remetama, 19. lipnja 2026., priredio,
o. Mato Miloš, bivši vicepostulator kauze oca Gerarda
Emisiju u kojoj je gostovao o. Mato poslušajte na našem YouTube kanalu RadioMarijaHR. Uredila i vodila Ivka Malkoč Bastašić.
Foto: Postulatura kauze o. Gerarda Tome Stantića