Bezgrešno Srce Marijino je simbol Marijinih kreposti, vrlina, moralne čistoće, ljubavi prema Bogu i majčinske ljubavi prema čovjeku. Blagdan Bezgrešnog Srca Marijina slavi se dan nakon blagdana Presvetog Srca Isusova. Srce Marijino spominje se u Svetom pismu na više mjesta, neposredno ili posredno, na pr. kada je starac Šimun prorokovao, kako će Marijino Srce probosti mač velike boli i da će mnogo patiti. Opisujući događaje povezane s Isusovim rođenjem evanđelist Luka bilježi duboko ljudsku i vjerničku reakciju njegove majke: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19). Upravo to spominjanje Marijina srca u Lukinu evanđelju potaklo je kršćanske mistike srednjega vijeka da to unesu i u svoju pobožnost.
Pobožnost Bezgrešnom Srcu Marijinom intenzivno se razvila u XVII. stoljeću, ponajviše djelovanjem svetog Ivana Eudesa, koji je utemeljio nekoliko vjerskih društava, koja su promicala tu pobožnost. Prije njega pobožnost su širili i sveti Bernard, sveta Gertruda, sveti Thomas Beckett, sveti Bernardin Sienski i sveti Franjo Saleški. Marijina ukazanja u Fatimi s Bezgrešnim Srcem, znatno su pridonijela širenju pobožnosti. Papa Pio XII. posvetio je 1942. cijeli svijet Bezgrešnom Srcu Marijinom, a papa Ivan Pavao II. obnovio je 1984. tu posvetu. Blagdan Bezgrešnog Srca Marijinog službeno je ustanovljen 1855. za cijelu Crkvu, a papa Ivan Pavao II. uzdigao ga je 1996. na obvezatni spomendan. Bezgrešnom Srcu Marijinom i Prečistom Srcu Marijinom posvećene su mnoge župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Jordanovac, Vinkovci, Slavonski Brod-Budainka, Varaždinske Toplice-samostan, Ilova kod Kutine, Pula, Split-Škrape, Vidonje kod Zažablja, Posavska Mahala kod Odžaka, Bijeljina, Foča kod Doboja, Skopaljska Gračanica kod Bugojna, Orom kod Kanjiže).
Tekst: zupa.jastrebarsko
Foto: By Diana Ringo – Own work, CC BY-SA 3.0 at, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=28453726
Sv. Antun Padovanski – Jedan od omiljenijih svetaca u Hrvata
Današnji je sveti zaštitnik Antun Padovanski, portugalski franjevac, propovjednik, crkveni naučitelj („Doctor Evangelicus“) i jedan od najpopularnijih svetaca u katoličkoj Crkvi i Crkvi u Hrvata. Rodio se 15. kolovoza 1195. u Lisabonu kao Fernando Martins de Bulhões, potomak plemenite lisabonske obitelji. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika svetog Augustina u Lisabonu, a zatim je prešao u samostan svetog Križa u Coimbri. Tamo je pomno proučavao Sveto pismo i djela svetih otaca, osobito svetog Augustina, što je za budućeg slavnog propovjednika bilo od najveće važnosti. Za svećenika je vjerojatno bio zaređen 1219. Zbog junaštva njihovih mučenika u Africi, zavolio je franjevce i stupio u njihove redove. Tada je uzeo ime Antonio.
Kratko je, 1220, djelovao kao misionar u Maroku. Pritisnut bolešću, želio se vratiti u domovinu, ali ga je žestoka oluja bacila na Siciliju. Oko Duhova 1221. susreo se u Assisiju i sa svetim Franjom. Kao profesor teologije i glasoviti propovjednik djelovao je u raznim gradovima Italije i Francuske: Bologni, Padovi, Montpellieru, Toulouseu, Limogesu i drugdje. Njegov propovjednički križarski pohod ostavio je neizbrisive tragove. Poput Isusa obilazio je gradove, sela, uzvisine i ravnice, posvuda sijući sjeme vjere. Čeznuo je za mučeničkom krunom, propovijedi protiv krivovjeraca donijele su mu nadimak “malj heretika”, a kao mirotvorac nastojao je pomiriti zavađene i obnoviti zapušteni vjerski i ćudoredni život. U franjevačkom redu obnašao je mnoge dužnosti, među njima i službu provincijala. U svojim djelima, osobito u zbirkama propovijedi, iskazao se kao vrsni poznavatelj Svetog pisma, a njegovi govori odlikuju se izvanrednom toplinom, mističnim zanosom i štovanjem Majke Božje. Izričito je učio da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ukazanja. Preminuo je u Arcelli kraj Padove na današnji dan, 13. lipnja 1231.
Poznat je kao Padovanac jer je u tom gradu najživlja uspomena na njegov apostolski rad i u njemu je našao svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici cilj je neprestanih hodočašća. Svetim ga je 1232. proglasio papa Grgur IX, a crkvenim naučiteljem 1946. papa Pio XII. Rado ga prikazuju mnogi umjetnici, često s Djetetom Isusom (Donatello, de Ribera, Pasinelli, Bonvicino, Murillo i drugi). Zazivaju ga kod bolesti, traženja izgubljenih stvari, neplodnosti, gladi, amputacija udova, a zaštitnik je Portugala, Brazila, Padove, vjere u Presveti sakrament, američkih Indijanaca, bolesnika, neudatih djevojaka, trudnica, ribara, lađara, mornara, putnika, brodolomaca, turističkih vodiča, potlačenih, siromaha, staraca, svinjara, životinja, magaraca, konja, žetava, berbi, pošte te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.