Peta je korizmena nedjelja i možda je ono što će nam prvo upasti u oči kada uđemo u naše crkve jest da su križevi pokriveni. Da se preko toga najprepoznatljivijeg obilježja kršćanstva, da se preko jednog od najdražih mjesta za molitvu u našim crkvama, sada nalazi ljubičasti veo. Mnogo je razloga za takvu tradiciju, za pokrivanje naših križeva koje ćemo ponovno otkriti u liturgiji velikog petka, ali jednu zanimljivu poruku ovoga pokrivanja križeva, možemo izvući ako ga povežemo s evanđeljem koje današnja nedjelja stavlja pred nas – smrt i
uskrsnuće Lazara.
Fenomen smrti nekoga tko nam je bio blizak, ili je bio važan ljudima koji su nama važni, svima nam je dobro poznat. Fenomen smrti ima moć zakopati mnoge sjekire nebitnih sukoba, ima moć potaknuti tolike susrete. Čovjek osjeća
u sebi usađenu potrebu da ode do onoga koji je ožalošćen i bude mu utjeha.
Međutim, upravo u tim susretima događa se još nešto što nam je jako dobro poznato, a to je da ostanemo bez riječi. Da u takvim graničnim situacijama ponekad stvarno ne znamo prave riječi koje bi trebalo reći. Da zanijemimo pred
fenomenima, pred događajima koje ne možemo objasniti. Osobito se to događa kod preuranjenih naglih smrti, kod bolesti i patnje onih nevinih. Čovjek bi htio nešto reći o svemu tome, ali kao da ne može i često ne zna. Htjeli bismo
objašnjenja, ali nam objašnjenja izmiču.
I postoji jedna opasnost koja se pritom događa, a to je da onda pohitimo za nekim jeftinim rješenjima, da pohitimo za frazama, naklapanjima bez sadržaja, da na ono što je toliko iznad nas, na pitanja o životu, o patnji, o bolesti, toliko
pošto-poto želimo dati i primiti odgovore u ovom našem ograničenom ljudskom životu, da skrenemo u takva površna krivovjerja i jeftine teorije koje se prodaju pod krinkom vjere. Tako primjerice ulazimo u govor o smrti i bolesti kao
nekakvim Božjim kaznama i pedagoškim mjerama, tako banaliziramo govor o potrebi nošenja križa, tako često pojednostavljujemo i logiku u kojoj kažemo eto i da je sam Isus trebao umrijeti na križu čisto da se ispuni neka Božja pravednost i da netko plati te silne dugove. I dok bi se u svemu tomu mogla pronaći neka zrnca, neka sjemena istine, mnoge takve teorije prodaju se i vjeruju, jer je cilj i potreba sve shvatiti sve objasniti o životu, smrti i uskrsnuću, vladati svime, pa i Bogom.
Možda je to jedan od razloga zašto smo danas pokrili naše križeve; pokrili smo ih kao podsjetnik da Boga nismo uhvatili za bradu, kao podsjetnik da u našoj vjeri, da u stvarnosti koja nas okružuje, ima još toliko toga što nam ostaje skriveno i nedokučivo. I koliko god je dobro i potrebno postavljati velika i važna pitanja o smislu, toliko je potrebno priznati da će Bog uvijek ostati iznad, da ga ne ćemo nikada do kraja moći objasniti i staviti u naše ljudske riječi i kategorije razmišljanja.
Isus u današnjem evanđelju pred pitanjem patnje, bolesti i smrti, ne nudi neke jednostavne odgovore. Njegov prvi čin kada se susreće s obitelji preminuloga nisu površne fraze i jeftine utjehe, nisu ni velika objašnjenja, nego je to prije svega jedna blizina. Kaže evanđelje da u susretu s ovom obitelji i njihovom patnjom Isus zaplaka. Ono možda najvažnije što trebamo znati o fenomenu boli i patnje, pa i smrti koja pogađa nas kojima je još ostalo hoda na
ovome svijetu, jest da našem Bogu za našu patnju nije svejedno, da je naš Bog onaj koji ostaje pogođen našom ljudskom boli, koji ulazi u nju i koji nam želi biti blizu. Naš je Bog postao Emanuel, Bog s nama i Bog za nas, i na pitanje boli, smrti i patnje nije nam ponudio neku teoriju i odgovor riječima, već je On, Riječ postao tijelom, ponudio sama sebe kao odgovor, sve do smrti na onome križu, kojega smo danas prekrili.
Ta Božja blizina je, na kraju, jedna djelotvorna blizina, blizina koja preobražava, koja oživljava. Lazar izlazi iz groba i Isus naređuje da s njega skinu veo, da skinu omote i da ga puste da živi, da bude ono što jest. I mi ćemo ubrzo
u liturgiji velikoga petka skinuti veo s naših križeva. Ali neka to skidanje vela ne bude kako bismo ponovno pokušavali posjedovati i objašnjavati Boga, nego skinimo veo da i mi dopustimo Bogu da bude Bog, da bude živ i u mome i u
tvome životu, da bude blizina koja obraća i vraća život, ne uvijek kako ja hoću i mislim da treba, nego kako hoće on, koji jest život i uskrsnuće. Amen.