Hvaljen Isus i Marija.
Poštovani slušatelji radio Marije,
prošle nedjelje promatrali smo Isusa u pustinji. Pratili smo ga na početku njegova puta prema uskrsnoj slavi. Gledali smo kako posti, kako biva kušan i kako pobjeđuje Zloga oslanjajući se na Božju riječ (usp. Mt 4,1-11). Naučili smo da se napasti ne pobjeđuju vlastitim snagama, nego vjernošću Bogu.
U drugoj korizmenu nedjelju, Crkva nas vodi korak dalje. Ako smo prošle nedjelje bili s Isusom u pustinji, ovu nedjelju se penjemo s Njim na goru. Korizma je put. Put od pustinje prema gori, od kušnje prema svjetlu, od borbe prema objavi.
Evanđelje kaže da Isus uzima Petra, Jakova i Ivana i vodi ih na visoku goru, nasamo (usp. Mt 17,1).
Gora u Bibliji ima posebno značenje. Ona je mjesto susreta Boga i čovjeka. Na gori Sinaju Mojsije prima Zakon i oblak Božje slave prekrivaše vrh (usp. Izl 24,16). I prorok Ilija na gori doživljava Božju prisutnost. Ne u oluji, ne u potresu, nego u šapatu laganog i blagog lahora (usp. 1 Kr 19,11-13).
Dakle, kad evanđelist Matej kaže da Isus vodi učenike na goru, on nam poručuje da se ondje događa Božja objava. To nije samo lijep prizor. To je novi Sinaj. Novi trenutak saveza.
I tu dolazimo do duboke veze Staroga i Novoga zavjeta.
Na gori se Isus preobražava. Lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlost (usp. Mt 17,2). U Knjizi Izlaska čitamo da je i Mojsijevo lice sjalo nakon susreta s Bogom (usp. Izl 34,29), ali postoji razlika. Mojsijevo lice odražava Božju slavu, dok Isusovo lice zrači iznutra. On nije primatelj svjetla, on je izvor. U njemu prebiva sama Božja prisutnost.
A onda se pojavljuju Mojsije i Ilija. Mojsije je zakonodavac, onaj koji je primio i predao Zakon. Ilija je najveći među prorocima, simbol svih proroka. Zakon i Proroci: to je način kako su Židovi označavali cijeli Stari zavjet.
Njihova prisutnost znači sve ono što je Bog govorio kroz povijest, sve zapovijedi, sva proroštva, sva obećanja i sada se sve to susreću u Isusu. On nije protiv Zakona. On ga ispunja. On nije protiv proroka. On je njihovo ostvarenje.
Sjetimo se kako će uskrsli Isus učenicima tumačiti Pisma počevši od Mojsija i svih proroka (usp. Lk 24,27). Bez Krista, Stari Zavjet ostaje nedovršen. A bez Staroga Zavjeta ne razumijemo tko je Krist.
U tom svjetlu postaje razumljiv i Petrov prijedlog. On kaže: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu“ (Mt 17,4).
Što su te sjenice?
U židovskoj tradiciji sjenica podsjeća na vrijeme izlaska iz Egipta, na putovanje kroz pustinju prema obećanoj zemlji, kada je narod živio u šatorima. Blagdan sjenica bio je spomen na to vrijeme saveza i Božje blizine.
Petar, očaran prizorom, želi što duže zadržati taj trenutak. Želi produžiti iskustvo slave. Ali čineći tri sjenice, on stavlja Isusa na istu razinu s Mojsijem i Ilijom. Kao da kaže evo trojice velikih ljudi. To je još uvijek nedovoljno razumijevanje. Petar je ispovjedio da je Isus Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga. (usp. Mt 16,16), ali u srcu ga još uvijek vidi kao jednog u nizu velikana.
Koliko je to i nama blisko. Ponekad Isusa svodimo na velikog moralnog učitelja, na proroka, na uzor dobrote. Stavljamo ga uz bok drugim velikim ličnostima ljudske povijesti.
Evanđelje nas dalje vodi prema vrhuncu. Svijetao oblak ih zasjeni, isti onaj znak Božje prisutnosti koji je pratio Izrael u pustinji (usp. Izl 13,21) i začuje se glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5).
To je Božja ispravka Petrova razmišljanja. Ne tri sjenice. Ne tri jednaka velikana, nego Jedan, Sin. Mojsije i Ilija su sluge Božje. Isus je Sin.
U Ponovljenom zakonu Mojsije naviješta da će Bog podići proroka kojega će treba slušati (usp. Pnz 18,15). Sada Bog Otac jasno kaže da je Isus taj: „Slušajte ga.“ (Mt17,5)
To je srž ove nedjelje i korizme. Korizma je vrijeme slušanja. Ne samo čuti, nego poslušati. Slušati Isusa kad govori o križu: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe“ (usp. Mt 16,24). Slušati ga kad poziva na praštanje (usp. Mt 18,22).
Slušati ga kad proglašava blaženima siromašne i milosrdne (usp. Mt 5,3-10).
Preobraženje dolazi neposredno nakon navještaja muke. Učenici su zbunjeni. Očekivali su Mesiju pobjednika, a Isus govori o odbacivanju i smrti. Zato im Bog daje da na trenutak vide slavu, da znaju kome vjerovati.
I nama je u korizmi potrebna ta sigurnost. Kad se borimo sa sobom, kad padamo, kad nam je teško oprostiti ili promijeniti se, trebamo znati da put križa vodi u svjetlo.
A onda Isus govori: „Ustanite, ne bojte se!“ (Mt 17,7). I učenici podigoše oči i ne vidješe nikoga doli Isusa sama (usp. Mt 17,8). To je završna slika. Nestaju Mojsije i Ilija. Nestaje izvanredni prizor. Ostaje Isus. I nakon svega doživljenog Isus i učenici silaze s gore.
Braćo i sestre, na kraju kršćanskog puta ne ostaju niti doživljaji niti emocije, ostaje odnos s Isusom. I to je dinamika korizme: uspon, susret, silazak i hod prema Jeruzalemu, hod u realnosti života.
Dragi slušatelji, možda bismo i mi htjeli ostati na gori. U sigurnosti, u miru, bez problema. Ali Isus nas vodi natrag u svakodnevicu, u obitelj, na posao, u odnose koji traže strpljenje i žrtvu. Preobraženje nam ne oduzima križ. Ono nam daje smisao križa. Na krštenju smo i mi postali djeca Božja. Nad nama je izrečena istina da smo ljubljeni. Korizma je vrijeme da obnovimo taj savez. Da se zapitam koga slušam? Kojem glasu dajem prednost?
Ako budemo slušali Sina, naš će se život polako preobražavati. Možda ne spektakularno. Ali u većoj poniznosti. U većoj strpljivosti. U većoj ljubavi. I kad dođu teški i tmurni dani, sjetimo se ove gore. Sjetimo se da je slava stvarna. Da križ nije posljednja riječ. Na kraju ostaje samo Isus. I to je dovoljno. Blagoslovljena vam nedjelja.