Ono što pritišće svakog kršćanina traži rješenje i odgovor na pitanje: „Zašto je čovjekovo srce razdijeljeno? Zato što se ljubav umorila.“ i nastavio, „Dolazimo ne da nas razotkrije, da bismo bili osramoćeni. Navikli smo slušati ispovijedi, navikli smo sjediti s druge strane u ispovjedaonici, navikli smo slušati tuđe lomove, suze, postaje, padove… Ali sada, braćo svećenici, nema naroda, nema propovjedaonice, nema uloge, samo Krist i mi.“
P. Anto Bobaš je zaključio: „Bog se nije pomirio s time da budemo polovični. Nije nam dao Sina da nam pokaže koliko smo jadni, nego da nam pokaže koliko nas ljubi. Križ nije prijetnja, križ je dokaz ljubavi. Svjetlost ne pita koliko si puta pao. Svjetlost pita: hoćeš li doći k meni. Najdublja tama nije grijeh, nego bijeg od svjetlosti. Narod od nas ne traži bezgrešne svećenike, nego svećenike koji se ispovijedaju, koji znaju kleknuti, koji znaju biti sinovi. Krist nas ne gleda kao tužitelj, gleda nas kao učitelj, kao otac. Samo ono što dođe k svjetlu, to može biti izliječeno. Idemo k svjetlu, ne zato što smo ga dostojni nego zato što smo ljubljeni.“
Na kraju razmatranja, preč. Lekaj zahvalio je predavaču na razmatranju i dao nekoliko pastoralnih obavijesti. Nakon kraćeg ispita savjesti slijedila je prilika za osobnu ispovijed. Susret je završio zajedničkim ručkom.
Izvor: POrečko-pulska biskupija