Iz svetog evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Zaharija, otac Ivanov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati:
»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijateljâ, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.«
Razmatranje
Onaj koji je zanijemio zbog nevjere sada prorokuje pun vjere i zanosa. U njegovu proroštvu isprepliće se staro i novo: Bog izraelskog naroda očituje se kao Mlado sunce koje će obasjat svakog čovjek pod nebom, u svim narodima i vjekovima; prekinuta, zamrla kraljevska loza izniknut će Kralja čijem kraljevstvu neće biti kraja; niz starozavjetnih proroka dobit će svoj sretni završetak sa Zaharijinim sinom koji će ugledati onoga koga su svi proroci prijašnjih vjekova najavljivali i iščekivali; sva obredna čišćenja će skončati jer dolazi onaj koji će sam oprati i odnijeti sav grijeh svijeta.
U ovom proroštvu i himni Božjoj veličajnosti i milosrđu isprepliću se i razni savezi koje je Bog sklapao s ljudima: prije svega osobni Zaharijin savez s Bogom po kojemu je on, starac, dobio dijete, iako se iznevjerio i prije sklapanja tog saveza. Zaharija Boga oslovljava Bogom Izraelovim gdje se očituje Božji savez s patrijarhom Jakovom, odnosno Izraelom po kojemu je cijeli židovski narod izabran kao Božja svojina, sveti Božji narod. Taj isti Bog podigao je kralja po svome srca – Davida, kojemu se zakleo i s njime sklopio Savez da će njegovo kraljevstvo trajati dovijeka. Zaharija pjeva o još jednom savezu, zakletvi kojom se Bog zakleo rodozačetniku Abrahamu da će ga umnožiti i učiniti njegovo potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska morskog.
Ovaj Zaharijin hvalospjev himna je prije svega Božjoj vjernosti. Koliko je Bog neumoran u davanju povjerenja čovjeku. Svi ovi savezi opstali su samo na račun Božje vjernosti svojim obećanjima. Nema čovjeka ni u jednom od ovih saveza koji mu se nije iznevjerio. Ali on i dalje ostaje vjeran. Zato jer je Bog i ne može poreći svoje riječi. Kako da se iznevjeri svojoj Riječi po kojoj je sve stvorio? Kako da se iznevjeri svojoj Riječi koja ga toliko ljubi, koja je njegov Sin? Ovo je dobro mjesto za malo stati i promisliti koliko smo mi vjerni svojoj riječi? Koliko držimo do dane riječi? Je li nam činjenica da smo dali svoju vlastitu riječ dovoljna kao garancija ispunjenja, ili nas treba pritiskati neka vanjska prisila, ugovori, klauzule, dokazi i slično? Svaki savez je u svojoj suštini riječ, odnosno dvije riječi sazdane u jednu: dva pristanka koja sačinjavaju jedno veliko DA. Kad malo zavirimo u svoje živote, u svoju prošlost, vidimo da sve što nas najviše raduje je sačinjeno od riječi. S druge strane, sve što nas najviše boli sačinjeno je od riječi. Ništa na ovom svijetu nije moćno kao riječ, što ne treba ni čuditi budući da je sam svijet stvoren od Riječi i po Riječi. Na našu sreću ništa na ovom svijetu nije toliko moćno da odvrati Boga od svoje riječi dane čovjeku.
Danas, na Badnjak, u Crkvi se prema staroj predaji spominjemo onih kojima je Bog prvima uputio svoju riječ: Adama i Eve. S njima je Bog sklopio prvi savez. Bili su vjerni jedno vrijeme, a onda su odbacili Božju riječ. Njihovo odbacivanje saveza zavilo je ovaj svijet u mrak. Bogu hvala što nema tako guste tame i mraka koja bi Boga mogla odvratiti od svoje vjernosti danoj riječi. Bog je ostao vjeran. I zato se na dan uoči Božića, dan uoči rođenja Svjetla ovoga svijeta, spominjemo njih koji su zavili ovaj svijet u crno svojom neposlušnošću i odbacivanjem Božjeg saveza, koji su se iznevjerili i Božjoj i svojoj riječi. Od toga dana ovaj svijet više nije kao što je nekoć bio, nije onakvim kakvim ga je Bog stvorio. Ali „sretne li krivice koja je zavrijedila takvog“ Spasitelja, sretnog li mraka u kojem je zasjalo Mlado Sunce. Na dan njegova rođenja u mraku betlehemske divljine Mlado Sunce tek je došlo u nizine, vidjeli su ga samo oni koji su bdjeli, koji su iščekivali u svojoj poniznosti, skromnosti i mudrosti. Tek će početi njegovo uspinjanje do najviših visina kada će ga prepoznati i oni koji ga žele i oni koji ga ne žele.
Spremno zato dočekajmo silazak samoga Boga u naše nizinske predijele, prepustimo mu sav svoj mrak, strahove i nevjere, i rastimo s njime, ta zato je i došao među nas, zato je postao jednim od nas da mi postanemo kao on.
Mato Zirdum, đakon Zagrebačke nadbiskupije
