Današnja Božja riječ nam donosi presudnu činjenicu za naš život, a to je da je Bog s nama. Bog je s nama u svim našim situacijama, u svim našim bolima, samoćama, neuspjesima, porazima. Upravo je to najvažnija činjenica, najvažnija spoznaja za svakog čovjeka osobno, ali i za cijelu ljudsku povijest. Prave nade i radosti nema izvan ove istine jer naš Bog je Emanuel – Bog s nama. Bog je ušao u našu ljudsku povijest i to je razlog za veliku radost. Naša radost treba se temeljiti na toj činjenici.
Lažni optimizam i samo puko pozitivno mišljenje ne dovodi nas do prave sreće. Prava sreća dolazi iz Božje blizine, iz Božje ljubavi prema nama.
Dakle, Bog želi biti s nama, kuca na vrata našeg srca i Bog je s nama, ali ključno pitanje je jesmo li mi s Njime? – to je uvjet da primim Boga u svoje srce – želja imati Boga u svojoj nutrini.
No, kako ostvariti jedinstvo s Bogom? Kako postići zajedništvo s Bogom? Jedinstvo s Bogom, postiže se u nutrini. Ukoliko smo doživjeli Božić, ukoliko smo primili malenog Isusa u svojoj nutrini, onda se Bog s nama – Emanuel dogodio. Božić se ne događa vani. Božić se događa u srcu. Vanjski sjaj je dobar, ukoliko je on posljedica onoga nutarnjeg susreta s Bogom koji se događa u nama, u našoj nutrini. Stoga je smisao Došašća pripremiti nutrinu da se dogodi susret s Bogom, da se dogodi zajedništvo s Bogom – što u konačnici znači doživjeti istinsku sreću.
Na temelju toga, lako je uočiti da ljudska povijest ovisi o tome koliko je otvorena Bogu. Moja osobna povijest ovisi koliko sam otvoren Bogu. Čovjek postaje jadno stvorenje ako odbije Boga. No ukoliko otvori svoje srce Bogu, postaje najdivnije stvorenje. Čovjek bez Boga nema života u sebi, nema nade. S Bogom ima sve. Tko ima Boga ima sve. Jedini Bog dosta je. – govorila je sv. Terezija Avilska, a to je upravo Božić, Božićna radost – Isus u meni, u mojoj duši, na prvome mjestu u mome životu.
Događaju Božića možemo pristupiti na više načina. Jedan od načina je dopustiti Isusu da dođe u naše srce preko ispovijedi, molitve, klanjanja, preko posta i pokore. Preko tih sredstava dolazimo do obraćenja Bogu koje nema za svrhu ništa drugo, doli staviti Boga na prvo mjesto u svome životu. I to je ispravan stav koji nas vodi do toga da se Božić dogodi u našem životu.
Drugi pristup Božiću je izvanjski, koji ne bi bio pogrešan ukoliko je on odraz naše nutrine i stvarnog događaja Božića u našem srcu, odnosno ukoliko je vanjska radost posljedica nutarnje radosti. Bog nas poziva na nutarnji susret s Isusom. Ako sve ostane samo na izvanjskom sjaju – ne možemo doživjeti Božić. Jer ako uklonimo Boga iz ovog događaja, a Bog jedina istinska radosti i jedina naša nada, ostaje nam lažna radost. Istinita radost utemeljena je na Bogu, a lažna je ona koju čovjek pokušava ostvariti bez Boga.
Često se čudimo činjenici da su ljudi mogli odbiti primiti u svoj dom Josipa i trudnu Mariju usred hladne zimske noći. No, promislimo koliko to isto mi danas činimo na suptilniji način. Komercijalni način slavljenja Božića, izbacuje Isusa, odbija Boga, uklanja Isusa iz centra. Glavnu ulogu treba imati Isus – slavimo njegov rođendan, njegov dolazak na zemlju. Ne dopustimo da svjetlo Božje ljubavi ne dotakne i naša srca, a preko nas i naše bližnje koji možda žive u tami i hladnoći. Budimo djelitelji Božjeg svjetla u ovom svetom vremenu Došašća da bi se ovog Božića maleni Isus mogao roditi u mnogim srcima.
Jednom prilikom sveta Majka Terezija posjetila je dom jednog usamljenog starca koji je živio u jako teškim uvjetima, u kolibici od lima i starog kartona. Obratila mu se rekavši: »‘Molim vas, dopustite mi da vam napravim postelju, operem rublje, počistim sobu.’
A on je samo ponavljao: ‘Dobro sam, dobro sam.’
Na to sam mu rekla:«, nastavlja Majka Terezija, »‘Ali bit ćete još i bolje ako mi dopustite da to učinim.’
Naposljetku mi je dopustio.
Nakon što sam počistila sobu, u jednome sam kutu pronašla veliku svjetiljku, jako prljavu te sam ga upitala: ‘Zar ne palite ovu svjetiljku – tako je lijepa? Zar je ne palite?’
Odgovorio je: ‘Za koga? Već me mjesecima nitko nije posjetio. Za koga bih je palio?’
A ja sam kazala: ‘Hoćete li je upaliti ako vam Sestre budu dolazile?’
Odgovorio je: ‘Hoću.’
I tako su ga sestre počele posjećivati na svega 5-10 minuta dnevno, ali su započele paliti njegovu svjetiljku.
Kasnije sam na to posve zaboravila da bi mi nakon dvije godine po njima poslao sljedeću poruku: ‘Recite Majci, mojoj prijateljici, da svjetlo što ga je upalila u mojem životu i dalje svijetli.’«
Stoga, budimo i mi svjetlo jedni drugima. Upalimo svjetlo svoga srca. Dopustimo da Svjetlo svijeta (usp. Iv 8,12) uđe u naša srca kako bismo mogli zapaliti još mnoga srca.
Danas nam Bog kroz svoju riječ poručuje: radujte se, veselite se; jer je Bog s nama! I to je jedini razlog radosti.
Neka se, Isus koji je Božić – mali Bog, rodi u našem srcu te se zajedno pomolimo malom Isusu koji nam dolazi:
Isuse moj maleni, dođi u svako ljudsko srce
koje te traži, koje žeđa za tobom.
Dođi, Gospodine Isuse, u svaku obitelj,
ponovo se rodi u svakom članu obitelji,
a posebno u onoj duši koja ti se ne zna približiti,
posebno u onoj duši koja ti se ne može otvoriti
i povjerovati da si ti bogočovjek, da si ti Emanuel.
Molim te, Isuse moj maleni,
otvori sva zatvorena srca za tebe, za tvoju Milost.
Sruši sve zidine koje su nataložene kroz život bez tebe.
Sruši te zidine, Isuse, i unesi u sva ta srca svjetlo, toplinu, ljubav svoju.
Samo u tebi i po tebi, Isuse, mi imamo život, jer ti si Život.
Donesi u sva ta srca Istinu da osvijetli svu našu tminu.
Dođi, Isuse, i rodi se u svim tim srcima, pokazuj nam put,
jer ti si Put, i daj da sva ta srca koračaju tvojom stazom, tvojim putem,
kako bismo mogli primiti spasenje koje si nam donio, pripremio.
Hvala ti, o moj Bože, hvala ti, o moj Bože,
raduju se srca naša.
Ti si nada naša, naš spas, život naš, put naš,
svjetlost naša, istina naša, Božić naš.
Klanjam ti se Božiću, moj ljubljeni brate i prijatelju.
Hvala ti što si se rodio i u mom srcu.
Neka moje srce zato kuca sve jače i jače za Tebe, Kriste,
i za druge, po Mariji i s Marijom, majkom Otkupiteljevom,
Spasiteljevom, Bogorodicom.
Amen. Aleluja.
Don Mario Đurić, đakon Riječke nadbiskupije
