Ukrajinci u Ukrajini, u Hrvatskoj i svuda u Europi te širom svijeta svake godine četvrte subote u mjesecu studenome obilježavaju obljetnicu Holodomora ( genocida glađu) u Ukrajini 1932.-1933. godine i sjećaju se žrtava genocidnih zločina i više od 7 milijuna ubijenih Ukrajinaca izgladnjivanjem do smrti koje je provodio Staljinov totalitarni komunistički režim.
Posebno su Crkva, Sveta Stolica, pape i crkveni prelati kroz povijest do danas progovarali istinu o Holodomoru u Ukrajini i strašnim genocidnim zločinima totalitarnog komunističkog režima nad ukrajinskim narodom.
U Bogoslužnom prostoru blaženog Alojzija Stepinca na Kaptolu u Zagrebu uz blagoslov zagrebačkog nadbiskupa metropolite mons. Dražena Kutleše na dostojanstven i pijetetan način obilježen je Dan sjećanja na žrtve Holodomora u Ukrajini.
Svetu misu za žrtve Holodomora u Ukrajini 1932.-1933. godine i za sve poginule žrtve brutalne agresije protiv Ukrajine u Bogoslužnom prostoru blaženog Alojzija Stepinca na Kaptolu predvodio je pomoćni biskup mons. Ivan Šaško u koncelebraciji sa rektorom Zagrebačke katedrale mons. Zlatkom Korenom, župnikom grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu na Gornjem gradu o. Nenadom Krajačićem, profesorom Katoličkog bogoslovnog fakulteta o. dr. Tarasom Barščevskim, župikom grkokatoličke župe Krista Kralja u Zagrebu o. Ivanom Grinišinom i župnim vikarom svećenikom za Ukrajince u Zagrebu o. Myroslavom Barnyčkom.
Na početku prije Svete mise je zagrebački biskup mons. Ivan Šaško pozdravio suprugu veleposlanika Ukrajine u Republici Hrvatskoj i sve prisutne vjernike, te se obratio uvodim riječima:
“U zajedništvu s mons. rektorom Zlatkom (Korenom) i s ostalom braćom svećenicima sve vas pozdravljam otajstvenom prisutnošću i riječima Krista Kralja, našega Spasitelja: Mir vama!
Ovim slavljem, braćo i sestre, ulazimo u posljednji tjedan ove liturgijske godine, Jubilejske godine nade. Okupljeni smo Božjim Duhom u zajedništvu s Kristom koji je pobijedio smrt i po svome Duhu ostao prisutan s nama u svojoj Crkvi.
To je dragocjenost u kojoj večeras posebno ističem ukrajinsku prisutnost među nama, počevši od svećenika koncelebranata i gospođe supruge Veleposlanika Ukrajine u Republici Hrvatskoj.
Draga braćo i sestre Ukrajinci i Ukrajinke, večeras molimo s vama, za vas i za cijeli ukrajinski narod, spominjući se žrtava zločina komunističkoga režima u Ukrajini 1932. i 1933. godine, kada je umjetno izazvana glad, to jest: ubijanje glađu ili Gladomor (ukr. Holodomor), uzelo živote nekoliko milijuna ljudi.
Bio je to genocidni čin nepravedne sovjetske komunističke vlasti prema ukrajinskim seljacima s političkim ciljem uništavanja socijalnoga temelja jedne nacije. Taj je zločin cinično i okrutno planiran od strane Staljinova režima, kako bi se provela politika kolektiviziranja poljoprivrede protiv volje ukrajinskoga seoskog stanovništva.
Sličnu su metodu oduzimanja slobode i neovisnosti ljudi komunisti primjenjivali u svim zemljama u kojima su preuzeli vlast i stvarali ‘proletarijat’ kojim su, uvijek lažima i nasiljem, lakše manipulirali.
Ono pak što ne može ostaviti ravnodušnim niti jedno srce kojemu je stalo do ljudskosti jest činjenica da je među tolikim ukrajinskim žrtvama bilo iznimno puno djece te da je sve to bilo desetljećima prekriveno šutnjom i ideološkim zabranama spomena.
Dok i sami u Crkvi i hrvatskome društvu pokušavamo potaknuti nositelje političke vlasti, odgovorne u kulturi, znanosti, odgoju i obrazovanju, da se zauzmu u velikome djelu pročišćavanja spomena i sprječavanja da laži iz komunističke vladavine i dalje truju korijene sadašnjega življenja, primjeri drugih naroda i vjernika ohrabruju i naše korake.
Nasilje se rađa iz sjemena laži. Tako je i danas, dok ukrajinski narod trpi pod bezobzirnim ratnim razaranjem. Zato u ovoj euharistiji molimo i za žrtve koje pred očima, štoviše pred kamerama takozvanoga civiliziranog svijeta 21. stoljeća svjedoče o bijedi naše civilizacije.
Ovo su dani u kojima, bez obzira na političku pragmatičnost, na poniženja, ucjene, izdaje i prodaje dostojanstva, ne smijemo pogaziti istinu i prihvatiti neistinu nepravednih silnika. Osim toga, uvijek se – po primjeru blaženoga Alojzija Stepinca i ukrajinskih svjedoka vjere – molitvom pouzdajemo u Gospodina, znajući da on sve – čak i ono što nam se čini proturječnim našim uvidima – vodi prema vječnomu dobru.
Moleći za ondašnje i današnje žrtve, molimo i za sebe, da među nama ne zavlada umiranje i da jedina glad bude glad za ljubavlju koja uz sebe veže glad za istinom, pravednošću, istinskim mirom koji nije plod nečije sebičnosti, nego je Božji dar vječnosti za našu vremenitost.
Mi propovijedamo i ispovijedamo Krista raspetoga i uskrsnuloga kao začetnika i dovršitelja naših života i kao Svevladara, raskajana i ponizna srca vapeći Gospodinu da nam se smiluje.”
U svojoj homiliji biskup Šaško je istaknuo:
“- Ove je godine stota obljetnica uvođenja svetkovine Krista Kralja u naš liturgijski kalendar. Kada je papa Pio XI. 1925. ustanovio tu svetkovinu, ili su već bili uspostavljeni totalitarni sustavi ili su se razvijali prema očitovanju svoje pogubnosti za cijelo jedno stoljeće.
Tako je ta odluka mogla lako biti čitana kao pokazatelj da svi vladari i svaka vlast, njihova zemaljska moć i slava, nisu ništa drugo doli prolazna sitnica u odnosu prema Božjemu gospodstvu i Kristovoj vladavini.
Ipak, istinski cilj isticanja Kristova kraljevanja bilo je otkrivanje i stavljanje Isusa u središte naših života, da bismo trajno u sebi i pred sobom imali puniji smisao od zemaljskih postignuća te da bismo težili za neprolaznim.
Ako to ne učinimo, kao pojedinci i kao veće ili manje zajednice, nužno ćemo otvoriti prostor nasilju, sukobima i nezadovoljstvu, nemirima i beznađu.
– Izabrani je narod očekivao velikoga kralja koji bi svojom snagom i bogatstvom nadmašio sve prijašnje. Željeli su da bude nad svim narodima, da ponizi neprijatelje, da kraljuje vječno…
Današnje Evanđelje otkriva Božji odgovor na ta očekivanja.
Siguran sam da u toj slici lako možemo vidjeti Krista koji danas trpi u Ukrajini i na drugim mjestima u svijetu, na kojima se ponižava ljudsko dostojanstvo, odnosno Bog u čovjeku.
Na Kalvariji smo; Isus je raspet između dvojice razbojnika, s natpisom koji izruguje njegovo kraljevanje. Smatraju ga nesretnikom, a u njemu, baš ni u čemu ne mogu prepoznati Kralja iz svojih nadanja.
Umjesto prijestolja – križ; umjesto dubokih naklona poslužitelja i privrženosti poslušnih vojnika – oko njega su krvnici i glasovi pogrde i neukusnoga vojničkog ismijavanja. Umjesto sjaja kraljevskoga plašta i krune, ostao je napušten i gol, dok je trnje razdiralo lice.
Nikomu ne prijeti. Koristi riječi ljubavi i opraštanja; ne prisiljava svoje podložnike i neprijatelje da gutaju prašinu, nego sam ispija ocat da bi utažio žeđ zadnjom gorčinom. Kraj njega nisu dvorani, nego dvojica razbojnika. Je li moguće povjerovati u takvoga spasitelja; i po čemu je privlačan?
– Odgovarajući na to pitanje, Evanđelje pred nas stavlja tri prizora.
Čuli smo da je prisutan ponajprije narod. Kako se ponaša? Ne čini ništa; naizgled ni dobro, ni loše. Jednostavno promatra. Zbunjen je i kao da ne zna što treba činiti. Šuti; tek se poneki pridružuju ruganju. Tom šutnjom želi odmaknuti svoju odgovornost. Ne razumije da bi čovjek koji umire i koji dopušta da ga se muči mogao biti toliko iščekivani kralj. Zašto ga Bog ne spasi, ako je taj čovjek pravednik?
U toj šutnji naroda vidljivo je da nije prepoznao proroštva i navještaj iz Svetoga pisma; slušao je, ali nije prihvatio Božju riječ; bila mu je na usnama, ali ne i u srcu.
Osim naroda, pod križem su i vođe toga naroda, najviše odgovorni za ono što se događa. Oni bi, po svemu što su doživjeli, trebali prepoznati ostvarenje obećanja. Umjesto toga, upućuju mu poruge; ne vjeruju mu, jer – misle tako – nije sposoban spasiti sebe, sići s križa.
Odavno smo spoznali da se ono što obično zovemo ‘politikom’, to jest ‘stranačka politika’ kojoj je stalo samo do vlasti, ona se ne dopušta evangelizirati; zarobljeno joj je srce i zbog toga joj pred otajstvom ostaje jedino poruga. Iz svoje moći, a zapravo iz svoje nemoći, provocira i izruguje. I to se prelijeva u kulturu, u umjetnost, u ophođenje, u upravljanje…
A zašto Isus ne daje dokaz svoje moći koji oni traže? Zašto ne silazi s križa i ne čini čudo? Misle: ako bi to učinio, sve bi uvjerio i izbjegao smrt i zločin. Vjerovali bi. Ali u koga i u što? U moćnoga Boga koji pobjeđuje i ponižava neprijatelje; koji udarcem odgovara na udarac bezbožnika; koji unosi strah… Ali to nije Bog Isusa Krista.
Ako bi sišao s križa, zanijekao bi svoje poslanje; potvrdio bi pogrješne predodžbe o Bogu. Rekao bi da je to bog kojemu su se uvijek klanjali zemaljski moćnici, jer bi bio sličan njima: snažan, bezobziran, osvetnički. Na križu je objavljen Bog koji se dopušta poraziti iz ljubavi i radi ljubavi.
Bog se nije objavio u svojoj svemoći tako da bi očitovao da može učiniti što želi. Objavio se svemoćan u ljubavi; objavljuje svemoć u služenju, a ne u vladanju.
Treća skupina ljudi pod križem su vojnici, ti ljudi daleko od svojih obitelji koji izvršavaju naredbe za novac; otupjelih osjećaja promiču politiku osvajanja, često puta kao žrtve ludosti moćnijih od sebe. Ponavljaju riječi koje su čuli od svojih nadređenih: Ako si kralj, spasi sama sebe. Na Kalvariji očituju da su izgubili svoje stavove i dopustili da im savjest bude zarobljena. Postali su suradnici nepravde, previđajući zločin protiv najslabijih. Odgajani su da se poštovanje daje pobjednicima, a Isus je stao među gubitnike.
– A ukrajinske žrtve; one od nekadašnjega izgladnjivanja ili današnje u ratu?
Politika koja zbilja može pomoći, čini se, ni danas nema drukčiji odgovor osim provociranja, ironije, cinizma i ruganja. To je nama Hrvatima itekako poznato. Zato mi ne bismo smjeli postati takvi, nego gajiti sućut i pomagati koliko možemo.
I lijepo je svjedočiti da u našoj domovini ima puno ljudi koji su stali pod Kristovim križem u Ukrajini, moleći s pouzdanjem: Božje sjeti se i smiluj se; spomeni se svoje ljubavi i svojom pravednošću i mirom natopi trpljenja i čuvaj u nama nadu u ispunjenje tvoga obećanja.
Dok se ovih dana stvaraju čudni politički planovi koji mirišu na još čudnija savezništva u nametanju mira, mi – zazivajući zagovor blaženoga Alojzija u ovome ‘Vrtu pouzdanja’ – ne gubimo pouzdanje i svoje molitve polažemo u molitvu koju Krist Kralj prinosi nebeskomu Ocu.
Dobro pamtimo slične planove s našom domovinom. Činilo se da ne možemo ništa učiniti i da će nepravda prevladati. Tada se očitovalo Božje gospodstvo i na čudesan nam način darovalo odgovor na vjeru koja je gledala dalje od sebičnosti i vidjela više od zemaljskih moćnika.
Ustrajmo u istoj vjeri i za Ukrajinu, jer toliko patnje iz ljubavi prema slabima kad-tad odrazit će vječnost i Kristovu ‘slabost’ koja je u konačnici pobijedila zlo.”
Svetoj misi za žrtve Holodomora u Ukrajini na Kaptolu su nazočili supruga veleposlanika Ukrajine u Republici Hrvatskoj gospođa Nina Kyrylyč i djelatnici Veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj, predstavnici ukrajinske zajednice, bojni ukrajinski vjernici prognanici u Zagrebu i brojni vjernici sugrađani Hrvati.
Nakon Svete mise Ukrajinci, dirnuti propovijeđu zagrebačkog biskupa mons. Šaška, su se susreli sa biskupom mons. Ivanom Šaškom i rektorom Zagrebačke katedrale mons. Zlatkom Korenom, zahvalili biskupu i rektoru na bogoslužju za žrtve Holodomora u Ukrajini, podršci Ukrajini i ukrajinskom narodu, te zahvalili preuzvišenom biskupu mons. Ivanu Šašku na izrazito pijetetnoj propovijedi i što od 2009. godine, svake godine služi Svetu misu za žrtve Holodomora u Ukrajini, ukazuje i podsjeća na strašne genocidne zločine Staljinovog totalitarnog komunističkog režima.
– Vrijedi istaknuti kako je Vlada Republike Hrvatske na sjednici 15. lipnja 2023. godine podržala inicijativu Hrvatskog sabora da se Holodomor proglasi genocidom nad ukrajinskim narodom.
Hrvatski sabor jednoglasno je 28. lipnja 2023. godine na Dan Ustava Ukrajine osudio Staljinov totalitarni komunistički režim i izglasao Deklaraciju o priznavanju Holodomora (Gladomora) 1932.-1933. godine genocidom nad ukrajinskim narodom.
Uz Ukrajinu i Republiku Hrvatsku, parlamenti brojnih država u Europi i svijetu su priznali i osudili Holodomor kao genocid nad ukrajinskim narodom u službenim dokumentima, deklaracijama i rezolucijama (Ukrajina, Estonija, Australija, Kanada, Mađarska, Litva, Gruzija, Poljska, Peru, Paragvaj, Ekvador, Kolumbija, Meksiko, Latvija, Portugal, Sjedinjene Američke Države, Češka Republika, Brazil, Irska, Moldova, Njemačka, Čile, Bugarska, Belgija, Island, Francuska, Slovenija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Luksemburg, Hrvatska, Slovačka, Nizozemska, Italija, Švicarska i Sveta Stolica za pontifikata pape Ivana Pavla II) i Europski parlament, te Vijeće Europe.
Predstavnik ukrajinske nacionalne manjine Grada Zagreba
Viktor Filima