Na svetkovinu Uskrsa, slavimo događaj koji je u isto vrijeme ipovijestan i nadpovijestan. Kristovo uskrsnuće nije poput Lazarova, ustajanje iz groba jer Lazar se samo vratio u prijašnje stanje. Isus je svojim uskrsnućem doživio apsolutnu Božju novost istovjetnu s novim stvaranjem. Nadmašuje svako naše iskustvo, izmiče razumskim dokazima i u tom smislu vrhunska je zbilja naše vjere. Uskrsom proslavljamo Uskrsloga ali i našu su-uskrslost.
U mjesecu travnju spominjemo se svetog Marka, pisca jednog od evanđelja. Dolazi iz Jeruzalema; bio je pomoćnik svetome Pavlu u apostolatu i tumač Petrov, pouke i propovijedi kojega je u Rimu pomno bilježio.
Sveti Marko opisuje Isusov hod po galilejskim pokrajinama, po prašnjavim putovima Judeje i Galileje. Time nam želi dočarati žegu i olujnu snagu vjetra, ali i navesti nas da čujemo gromku i poticajnu riječ Učitelja na zelenim obalama Galilejskog mora.
Osobno, Marko nije ni poznavao ni slušao Isusa, ali je kao Petrov pratitelj živopisno zabilježio sve što je čuo i vidio. Pitanje svih pitanja, za Isusove suvremenike, kao i za Marka, bilo je: Tko je Isus?, Odgovor nalazimo u njegovoj Blagovijesti koju ovako sažima: Objava Isusa Krista u riječi i djelu, događaj je koji nam je pribavio spasenje po smrti i uskrsnuću. To je Onaj za kojega rimski satnik, vidjevši događaje Isusove patnje i smrti, proglašuje: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.
Nakon velikoga petka i Uskrsa te Kristova uzašašća, smrt možemo promatrati pod dva vida. Za nevjernika ona je najveći neprijatelj čovječanstva, jer: „Čovjek bez vjere putnik je bez cilja, pitalac bez odgovora, natjecatelj bez pobjede i umirući bez utjehe“ (Sv. Augustin). Za vjernika smrt to nije. Krist je na križu pobijedio smrt i preobrazio je u čovjekova prijatelja. To je dobro razumio veliki Božji miljenik, sv. Franjo Asiški pa je mogao smrt nazivati svojom „sestricom“.
Nevjerniku smrt oduzima sve, a vjerniku daje sve. Kršćanin po vjeri znade da po smrti iz doline suza ulazi u prostranstvo radosti, iz tame u svjetlo, iz čovječjeg obitavališta u Božji dom. Zbog toga kršćanska groblja nisu gradovi mrtvih, nego njive u koje Bog sije pšenično zrnje pa kad prohujaju vjetrovi i prođe zima, niče novi život kao što nam svjedoči Isus: „ Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod“ (Iv 12, 24).
Istinu o smrti i pobjedu nad njom lijepo je izrazio pjesnik Mak Dizdar: „Smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda“. Istu je misao kao hvalospjev Uskrsu pjesnički izrazio Sinezije Cirenski još u četvrtom stoljeću: O, noći sjajnija od dana, svjetlija od sunca, slađa od raja, očekivana godinu dana! Čovjeku je darovano da može čuti, upoznati i slobodno prihvatiti Božju ponudu. Čovjek je doista otvorena duhovna antena; ako ima čisto srce, može, već ovdje, čuti i razumjeti Božji poziv.
Dočekajmo i ove godine Isusovu i našu proslavu s majkom Marijom Puni nade u uskrsnuće i vječni život smijemo moliti Krista, pobjednika nad smrću i dragu Gospu koju nam je pod križem darovao za majku, da uspon od gnijezda do zvijezda bude što uspješniji.
Srdačno vas pozdravljam!
Vaš p. Stjepan Fridl